Postoje ljudi koji prije izlaska iz kuće provjere jesu li ponijeli ključeve, novčanik i mobitel.

A postoje oni koji prvo provjere imaju li još uvijek gdje sakriti ruke.

Džepovi su čudna bića.

Nitko ih ne pere od uspomena. Samo od prašine.

Moj lijevi, recimo, odavno zna razliku između nervoze i tuge. Nervoza ga grebe noktima. Tuga samo uđe cijelom šakom i dugo šuti. Toliko dugo da se tkanina ugrije, kao da je netko unutra ostavio mali, umorni život.

Desni je veselije naravi.

Godinama skuplja sitniš koji nikad ne postane bogatstvo. Jedan vijak. Dvije mrvice keksa. Papirić bez smisla. Žvaka koja se zalijepila za podstavu i sada se ponaša kao da je vlasnik stana. U njemu vlada demokracija. Smeće uvijek pobijedi.

Ali najviše pamtim prste.

Ne ono što su držali.

Kako su držali.

Prste koji su se toliko stisnuli da su u džepu ostavili nabor, kao da se tkanina na trenutak predomislila i poželjela postati kora drveta. One koji su krišom držali figu, toliko dugo da je sreća odustala, a ostao samo grč.

Palac koji je mjesecima kružio po istoj rupici na podstavi, kao da pokušava pronaći izlaz koji je netko davno zašio.

Jedan džep još uvijek čuva otiske noktiju.

Nisu probili tkaninu.

Ali jesu čovjeka.

Neki džepovi godinama mirišu na ono što je iz njih odavno ispalo. Tkanina, očito, lakše probavlja prošlost nego čovjek.

Ipak, dogodi se ponekad nešto čudno.

Zavučeš ruku u isti onaj stari džep, spreman napipati samo mrvice, hladan metal i dokaz da si opet preživio nekako nakrivo, a pod prstom se nađe nešto mekše.

Ne veliko.

Ne dovoljno da promijeni život.

Samo mala toplina u podstavi. Kao da je netko davno tamo ostavio komadić sebe, pa se nije dao baciti s ostalim smećem.

Možda se ljubav zato i skriva po džepovima.

Ne zato što je sramežljiva.

Nego zato što zna da je čovjek najiskreniji kad misli da ga nitko ne gleda.

Ona ne voli velike ladice ni svečane kutije.

Više joj odgovara zgužvan papir bez imena. Stari končić koji se ne da iščupati. Rub tkanine koji se izlizao baš tamo gdje si se najviše držao za sebe.

Ljubav je ponekad ono što pronađeš tek kad tražiš nešto drugo.

Ključ.

Novčić.

Hrabrost.

Pa napipaš nju, malu i tvrdoglavu, sklupčanu u kutu džepa kao životinja koja je predugo bila vani na hladnoći, ali još uvijek zna disati.

Ponekad u džepove gurnemo ruke kad nam je hladno.

Puno češće kad nam je neugodno.

Kad treba prešutjeti rečenicu koja već stoji na jeziku, obučena i bijesna, spremna izaći van bez kaputa.

To je možda jedino mjesto na tijelu gdje čovjek može sakriti drhtanje, a da ga nitko ne optuži za slabost.

Ali isto tako, to je mjesto gdje se prsti mogu susresti s nečim što nisu očekivali.

S nečim što nije spas.

Samo znak da nije sve ispražnjeno.

Da u čovjeku još ima jedna mala soba bez natpisa, u kojoj nešto čeka, neuredno, prašnjavo i živo.

I koliko se života izliže iznutra, a izvana izgleda sasvim pristojno.

Kao hlače na čovjeku koji kaže da je dobro, a iznutra mu se podstava drži još samo iz navike.

Zato nikad ne vjerujem novim hlačama.

Treba proći dosta života da džep nauči šutjeti kako treba.

I još više da u toj šutnji nešto ostane toplo.

Matija Gerić