Nemoj me učiti kako se prolazi kroz svijet.

Ja kroz njega ne prolazim.

Ja ga dodirujem rubovima.

Ondje gdje vi vidite hodnik, ja osjetim širinu koja me može progutati.

Ondje gdje vi čujete samo vrata, meni metal dugo ostane u prsima, kao sitan čavao koji nitko drugi nije primijetio.

Svijet mi ne dolazi po redu.

Dođe odjednom.

Sav.

S cipelama, mirisima, glasovima, svjetlom, tuđim licima, nekim smijehom iz kuta, šumom jakne, treptajem lampe, nečijim pogledom koji se zadržao pola sekunde predugo.

I onda svi čekaju da budem jednostavan.

A ja u sebi slažem oluju po veličini.

Ne zato što se bojim života.

Nego zato što ga primam bez filtera.

Kao da mi je koža tanja baš ondje gdje drugi imaju zid.

Pa ipak dođem.

Pozdravim.

Nasmijem se.

Mahnem čovjeku kao da je jutro još uvijek nešto pošteno.

Kao da svatko zaslužuje prvu priliku, čak i kad je svijet već davno potrošio svoju.

U meni nema puno zavoja.

Ne znam lijepo skrivati nož koji nemam.

Ne znam se smješkati iz računa.

Ne znam staviti otrov u rečenicu pa čekati da djeluje.

Zato me ne guraj među pravila ljudi koji su zaboravili biti čisti, pa su to nazvali snalaženjem.

Ne popravljaj mi tišinu.

Nije pukla.

Nije se pokvarila.

Nije ostala bez čovjeka.

Možda u njoj samo odmaram od svega što je došlo preglasno.

Možda brojim dan na svoj način.

Možda držim riječ negdje duboko, kao pticu u šaci, da ne izleti prije nego što bude sigurna.

Ne pitaj me svaki put što mi je.

Nekad mi nije ništa što bi stalo u odgovor.

Nekad mi je samo svijet preblizu.

Nekad mi se dan nasloni na prsa i zaboravi ustati.

Ako želiš biti blizu, nemoj stajati iznad mene s objašnjenjem.

Stani pokraj.

Tamo se najbolje vidi čovjek.

Ne cijeli.

Nikad cijeli.

Ali dovoljno da shvatiš kako se neki svjetovi ne otključavaju.

Samo im priđeš polako.

Bez ključa.

Bez plana.

Bez želje da ih odmah učiniš sličnima sebi.

I jednoga dana, bez velikog razloga, puste te unutra na trenutak.

Tek toliko da vidiš.

Da nije prazno.

Da nije manje.

Da nije pogrešno.

Samo ima drugačiji otkucaj pod rebrima.

Matija Gerić