Prije kalendara, prije prvog sata i prve sjene koja se usudila ohladiti kamen, Sunce i Zemlja već su se krivo gledali preko svemira.

Ne zna se kada je počelo.

Dogodilo se toliko davno da se i vrijeme toga sjeća samo po mirisu. Onom mirisu zemlje nakon prve kiše, kad se čini da je cijeli planet upravo duboko udahnuo.

Sunce nikada nije znalo voljeti polako.

Dolazilo je svaki put kao da je posljednji. Rasipalo svjetlost preko šuma i mora, uvjereno da se nježnost mjeri količinom. Zemlja ga je strpljivo primala, okrećući rame za ramenom, kao žena koja zna da se u najveću ljubav ne gleda predugo ravno u oči.

Mjesec je rastao između njih.

Tiho dijete.

Noću bi izlazio kad su mislili da spava i slušao kako im šutnja struže po nebu.

Onda je jednoga dana nešto puklo.

Ne glasno.

Ljubavi rijetko pucaju uz prasak.

Više zvuče kao list koji se odlijepi od grane.

Od tada Sunce ponekad voli previše.

Toliko da se svijet na trenutak počne razlijevati.

Tada Zemlji rastapa sjene pod nogama.

Lišće objesi glavu, kao da je netko iz njega izvadio posljednju riječ.

Kamen zaboravi biti kamen, pa cijeli dan isparava svoju tvrdoglavost.

Čak se i gušteri priljube uz kamen bez ijednog pokreta, kao da slušaju kako vrućina diše.

Zemlja tada ništa ne govori.

Samo šuti ispucalim usnama.

A onda se okrene.

Ne iz osvete.

Iz umora.

I odjednom sve zamiriše na dimnjake, mokru koru drveta i jutra koja puckaju pod cipelama. Snijeg utiša čak i pse. Rijeke govore kroz led. Dah izlazi polako, bijel i tih, kao da ne želi probuditi hladnoću.

Kažu da su to godišnja doba.

Ja mislim da su to dani kada dvoje tvrdoglavih ljubavnika pokušavaju pronaći udaljenost na kojoj se još uvijek mogu podnijeti.

Mjesec ih i dalje obilazi.

Čas pogleda jedno.

Čas drugo.

Kao dijete koje nikada nije naučilo na čiju stranu stati.

I zato neke noći svijet miriše na procvale lipe.

A neke na snijeg koji tek dolazi.

Mjesec tada ostane budan duže nego što bi trebao.

Bijel, tih, malo izgužvan od tuđih tišina.

Matija Gerić