Ljudi misle da ih grizu krive odluke.

Mene grize nešto s nogama.

Savjest?
Život?
Računi koji se u mraku kote kao žohari s trajnim nalogom?

Nas grize Bubi.

Pas.

Navodno.

Po papirima možda jest pas, ali u praksi je krzneni prekršaj s jezikom. Mala četveronožna kazna za sve što smo ikad ostavili na podu i mislili da ima pravo na budućnost.

On ne hoda po kući.

On provodi istragu.

Uđe u sobu i odmah krene očevid. Njuška pod, ruke, zid, čarapu, rub kauča, prazno mjesto gdje je jučer pala mrvica. Zrak grize u hodu, onako naslijepo, kao da se negdje između dva daha skriva kobasica u bijegu.

I ništa mu ne promakne.

Blato na cipeli.
Tuđi pas na nogavici.
Miris kruha na prstima.
Sumnjiva biografija papuče.

Ne pita čije je.

Uzima iskaz zubima.

Kad je sretan, gricka te kao da potpisuje ugovor s tvojom kožom. Sitno, brzo, bez stida. Rep mu mrda kao da potajice dirigira vlastitu havariju, a oči mu govore da je ljubav jedina stvar na svijetu kojoj nisu potrebni neoštećeni rubovi.

Kad je nervozan, kuća ulazi u izvanredno stanje.

Prekrivač prvi padne na ispitivanju.
Papuča odmah prizna.
Kartonska kutija ne dočeka odvjetnika.
Igračka umre mlada, izgrizena i bez oporuke.

Najgore je kad zašuti.

Tada znaš da negdje nastaje šteta s potpisom.

Iz druge sobe čuje se ono tiho, mokro škripanje.

Zvuk male dlakave pilane.

Dođeš tamo, a on stoji nad ostacima nečega što je prije pet minuta imalo oblik, cijenu i smisao.

U ustima mu dokaz.

Na licu mir.

Kao svaki ozbiljan kriminalac, ne pokazuje kajanje.

Čak izgleda uvrijeđeno što si prekinuo proces.

On ne uništava stvari.

On ih saslušava do smrti.

Ponekad pomislim da ne grize predmete, nego tišinu koja bi ostala da njega nema.

Sve mora imati rub. Ako nema rub, pronaći će ga. Ako ga pronađe, načet će ga. Ako ga načne, gotovo je. Tu više nema predmeta, samo slučaj.

Mala pasja bitanga s njuškom punom zakona koje nitko drugi ne priznaje. Njegov svijet je jednostavan: što miriši, pod istragom je, što šušti, već je krivo, što visi, izaziva, što je novo, mora pasti.

A ipak, ima stvari koje ne dira.

Jednu malu čarapu zaboravljenu kraj kreveta.
Jastuk na kojem se glava spusti kad dan više nema gdje.
Onjuši ih, zastane, kao da je u njima pronašao nešto što ni njemu nije za zube.

I ode dalje.

Nađe kutiju.

Naravno da nađe kutiju.

Navečer legne mrtav umoran, kao da je cijeli dan radio na crno u rudniku papuča.

Smrdi po travi, po prašini ispod ormara, po tuđoj mački koja je prekasno shvatila da dvorište ima vlasnika. Čeljust mu se još miče u snu.

Sigurno sanja da grize zrak.

I zrak napokon priznaje.

Prije nego zaspim, pokrijem ga do pola, iako znam da će do jutra i to biti predmet istrage.

On se ne probudi.

Samo mu se pod pokrivačem još jednom trzne čeljust.

Zato, kad me netko pita što me grize, ne moram tražiti dubinu.

Kod nas dubina ima zube.

Zove se Bubi.

I dokle god on nalazi rubove, znam da još nisam sasvim izgubio svoje.

Matija Gerić