Na stol je stigao vrt, uvjeren da je ručak.

Ne prilog.

Vrt.

Cijela mala povrtna delegacija rasporedila se po tanjuru s ozbiljnošću ljudi koji su došli naplatiti dugove.

Rajčice su se nagurale naprijed, crvene i važne, kao da su cijelo jutro vježbale ulazak u kadar. Krumpir je ležao ozbiljno, još malo namrgođen od zemlje, s izrazom čovjeka koji je preživio podrum, rat i tri obiteljska ručka. Tikvica se ispružila preko tanjura kao da je zakupila prostor.

Luk je šutio.

S lukom nikad ne znaš je li miran ili samo čeka svjedoke.

Sve domaće.

Iz našeg vrta.

Iz zemlje koja se ne pere odmah s ruku. Ostane u pregibu prsta, pod noktom, u onoj tankoj crti gdje čovjek skuži da je opet radio nešto stvarno. Mirisalo je na mokru zemlju, zgnječeni list rajčice i majicu koja je cijeli dan nosila znoj, prašinu i sunce.

Nije to bilo povrće iz dućana.

Ovo je imalo biografiju.

Raslo je uz psovke, zalijevanje, komarce i onu tvrdoglavu nadu da će barem nešto ove godine ispasti kako treba.

I on sjedi pred tim tanjurom.

Smiješi se.

Ne široko.

Više onako kako se smije filozof koji je došao razgovarati o smislu života, a dočekao ga šareni odbor povrća, ozbiljan kao da dijeli diplome zdravog života.

U njemu se želudac odmah pomaknuo.

Ne dramatično.

Samo je negdje ispod rebara polako zatvorio prozore, spustio rolete i ugasio svjetlo u hodniku.

Onako kako se kuća zatvara kad kroz zavjesu prepozna neželjenog gosta.

Jer lijep je vrt.

Lijepa je zemlja.

Lijep je taj miris koji ti kaže da nešto nije nastalo u plastici, nego u prašini, vodi i nečijim leđima.

Samo njegov želudac nije bio pjesnik.

Njegov želudac bio je stari mesar u mirovini, kratkih živaca, s olovkom iza uha i pogledom čovjeka koji ne priznaje povrće kao glavni događaj.

On pokušava biti zahvalan.

Stvarno pokušava.

Ne možeš biti bezobrazan prema vrtu. Vrt ti to odmah vrati kroz kralježnicu, kroz čučanj, kroz koprivu koja te zapamti bolje nego većina rodbine.

Sve je tu.

Boja.

Trud.

Ruke.

Ljeto.

Dokaz da se iz ove zemlje još uvijek može izvući nešto pošteno, bez molbe, pečata i čekanja u redu.

Samo nema mesa.

A to nije mala stvar.

To je rupa u sustavu.

Kao svadba bez kuma.

Kao roštilj na kojem povrće drži govor, a meso nije ni pozvano.

On se i dalje smiješi.

Pristojno.

Ali u njemu želudac već zaključava ulazna vrata.

Dva puta.

Za svaki slučaj.

Da ne bi slučajno što ušlo.

Na tanjuru se ništa ne miče.

Rajčice se prave da nisu čule.

Tikvica gleda u stranu.

Krumpir zna.

Krumpir uvijek zna.

Ali šuti.

Matija Gerić