Svatko u sebi ima jedan stari kredenc iz kojeg više ne pije.

Tamo stoje čaše od ljudi, mjesta i trenutaka. Ne diraš ih. Ne pereš ih. Ne bacaš ih. Samo živiš dalje s tim malim staklenim grobljem u prsima i praviš se da ništa ne zvecka.

A onda krene pjesma.

Ne cijela. Ne treba cijela.

Dovoljan je prvi ton, onaj kratki šum iz zvučnika prije glasa, i kroz čovjeka prođe nešto teško, kao kamion preblizu kuće. Zidovi ostanu na mjestu. Ljudi oko tebe ništa ne primijete. Ali unutra, u tom starom kredencu, sve zazveči.

Odmah.

Bez reda.

Jedna čaša se pomakne za osobu koju nemaš. Druga za mjesto koje više ne izgleda isto. Treća za događaj koji si godinama smanjivao dok nije postao gotovo pristojan, a zapravo još uvijek ima težinu mokre odjeće na tijelu.

I tada pjesma više nije pjesma.

Postane ruka koja zna gdje ne smije dirati.

Vrati ti miris koji nisi tražio. Ne veliki, ne filmski, nego onaj mali, tvrdoglavi miris koji se jednom zalijepio za trenutak i poslije odbio umrijeti. Miris nečije blizine u zraku. Miris prostorije nakon odlaska. Miris kože koji se ne može dokazati nikome, a tijelo ga prepozna kao vlastito ime.

Zvukovi dođu iza njega.

Stolica koja zapne o pod. Gutljaj koji netko napravi preglasno. Vrata koja se zatvore tiše nego što su trebala. Nečiji smijeh, kratak, bačen usput, a u tebi ostao živahniji od cijelih razgovora koji su došli poslije.

Pjesma ne vraća prošlost.

Prošlost je mrtva riječ za ono što još uvijek ima nokte.

Pjesma samo prođe kroz tebe i sve što si držao mirnim dobije zglobove. Tuga se digne prva, ali ne zna stajati sama. Nježnost joj se uhvati za rame. Bol im podmetne nogu. Čežnja dođe kasno, kao i uvijek, i čim uđe, svi izgube ritam.

To nije ples.

To je lom koji ima glazbu.

Izvana si još uvijek čovjek. Držiš čašu. Klimaš glavom. Možda se čak nasmiješ na pravom mjestu, onim tankim osmijehom za prostorije u kojima ne smiješ početi krvariti. A unutra pjesma okreće osjećaje kao da traži nešto izgubljeno ispod njih.

I nađe.

Uvijek nađe.

Nađe riječ koju nisi rekao. Pogled koji si progutao. Ruku koja nije ostala. Nekoga tko možda i ne zna da još uvijek živi u jednom tonu, bez tijela, ali točno. Toliko točno da ga ne bi morao vidjeti. Dovoljno bi bilo da zrak promijeni okus.

Najgore je što tada ne nedostaje samo osoba.

Nedostaješ i ti sebi.

Onaj ti koji je tada stajao u tom zraku, neoprezan, još dovoljno mekan da ne zna kako se običan trenutak može pretvoriti u unutarnji predmet koji će godinama poslije zazvečati čim netko pusti krivu pjesmu.

Kad pjesma utihne, kredenc se ne zatvori odmah.

Još dugo unutra drhti staklo.

Najtiše ona čaša koju nikad nisi iznio pred svijet.

Na polici ostane pomaknut prah, tanak trag nečega što nema prste.

I svaki put kad prođeš kroz sebe, tamo se nešto kratko oglasi.

Ne razbije se. Samo zazvoni dovoljno da znaš što nisi bacio.

Matija Gerić