KAKAV NATURALIZAM !

Zlatan Gavrilović Kovač

Kada sam zapitao Googleovu AI- Kakvo je stanje duha u suvremenoj hrvatskoj povijesnici ? dobio sam ovakav odgovor: U suvremenoj hrvatskoj povijesnici stanje duha može se opisati kao razdoblje prijelaza, pluralizma i traženja ravnoteže između historiografskih inovacija i starih ideoloških opterećenja. Iako struka bilježi velik broj vrhunskih, metodološki suvremenih radova, u javnom prostoru i dalje su snažni pritisci politizacije prošlosti.

A Ja mislim da je stanje duha u suvremenoj hrvatskoj povijesnici porazno. I ja sam već pisao o tome dosta spominjući prije svega primjere iz nove hrvatske književnosti I onoga oko nje. Interesantno je da je poezija kao na primjer Mama ŠĆ a ona glasi ovako:

[Tekst pjesme "Mama ŠČ!"]

[Strofa 1]
Mama kupila traktora, šč
Mama kupila traktora, šč
Mama kupila traktora
Trajna-nina, armagedon, nona, šč
Mama kupila traktora, šč
Mama kupila traktora, šč
Mama kupila traktora
Trajna-nina, armagedon, nona
Traktora

[Strofa 2]
Mama ljubila morona, šč
Mama ljubila morona, šč
Mama ljubila morona
Trajna-nina, armagedon, nona

[Pred-Refren]
A, b, c, č, ć, d, dž, đ (A, b, c, č, ć, d, dž, đ)
E, f, g, h, i, j, k, l, lj, m, n, nj (A, b, c, č, ć, d, dž, đ, oprez, oprez)
O, p, r, s, š, t, u, v, z, ž (V, d, z, v, d, z)
Mama, mama, mama, ja se idem igrat'
Mama, idem u rat

uzeta kao uzor suvremene hrvatske poezije koju slušaju I gledaju milijuni ljudi duž čitave naše Planete dok se na primjer autor poeme Jakarina kosa povlači po ludnicama kao umobolnik. (Tu poemu možete pronaći na digitalnim knjigama iz Zagreba. ) Sličan je slučaj I sa novom poezijom hrvatskoga književnika Pere Kvesića koji je na koncu skončao na “mljevenome mesu” I “jetricama” možda na sličan način na koji je veliki hrvatski filozof Milan Kangrga okončao svoje mišljenje fiziologijom desne I lijeve strane mozga. Kakav naturalizam!

Drugi je slučaj suvremene hrvatske pjesnikinje Darije Žilić kod koje poezija vrvi “mrtvacima,” “mravima “ “fotografijama mrtvih dupina” kao što je primjer pjesme Trešnjevačko cvijeće iz zbirke pjesama Grudi I jagode ili iz pjesme Budite spremni iz zbirke pjesama Pleši, Modesty, pleši:

gradom trče, štakori iz prastarih peći

u rijekama plivaju ribe

svaka u sebi nosi granatu……

Postoji kod nje i primjer pjesme Slika iz djetinjstva iz zbirke Grudi I jagode koja ide ovako:

Kada sam bila mala, skupljala sam

biljke, moj brat ganjao je guštere,

onda ih je rasporio , donio ih

meni I ponosan, kao veliki lovac

predložio mi – Skuhaj ih u prežganoj

juhi od hajdučke trave I od crnog

grozda...rekla sam- Taman posla

Ne bih sada previše komentirao ovu poeziju, mislim da bi svaka “analiza” bila suvišna. Samo bih konačno uzeo kao primjer I slučaj takozvane dijalektalne poezije Naza vrimen koju su napravili Joško Amanda I Andro Damjanić a koja je objavljena u Splitu 2008 godine pod uredništvom Vijeke Santrića. Ta je zbirka poezije doživjele jako lijepe kritike: Anatolij Kudrjavcev pisao je : “Knjiga Naza vrimena Joška Amande I Andre Damjanića predstavlja nešto iznimno u već dugom nizu objavljenih djela o splitskoj duši. Taj neobično skladan spoj poetskog I fotografsko-likovnoga zacijelo izaziva divno uzbuđenje čak I današnjih čitatelja I promatrača posebice onih koji su istinski vezani uz dotično duhovno naslijeđe…”

Pa onda na primjer Luko Paljetak : “ Splitska čakavština Joška Amande nije ovdje u službi unižavanja I poruge, naprotiv, njen je zadatak ovdje da – uzvisuje, da gotovo adorira ono poniženo I uvrijeđeno nehajem koje se kao sredstvo za borbu protiv vremena pretvorio u glavno njegovo oružje….”

Tonko Maroević za ovu zbirku kazuje: “ ...ne bi bilo čudno da pozitivno reagiram na pojavu stihova u kojima je zaustavljena atmosfera staroga težačkoga, domaćinskoga, emocionalno prisnoga Splita….” pa onda navodi nekoliko stihova one najkontroveznije poezije koja je objavljena pod imenom “ DOŠA JE DOMA, Oni ča muči” …. Spomenimo još Duška Kečkemeta: “Motivi njegovih stihova su težački puk , njihov dom I dvor, doseg polja što ih obrađuju a sve kao zaogrnuto ugodnim ili neugodnim vremenskim prilikama ….”

Pa pogledajmo sada tu poeziju a kao primjer uzet ćemo pjesmu Doša je doma, Onaj ča muči, koja je poznata I kao Kum Marin za koju mi je urednik Vijeko Santrić u jednom pismu rekao “ Ovaj put nisam ja autor nego urednik-priređivač, ali se na neki način, iz drugoga kantuna, vrtim oko iste stvari: čakavska poezija od jednoga čovika I fotografije od drugoga, a tema je Split od prije trideset I više godina...A zbirka se zove “Naza’ vrimena”. U smislu “Once upon a time in Split”. Medju svom bljuvotinom trećerazrednih kvazikazališnih papazjanija, ta mi zbirka jedina čini veselje. “

DOŠA JE DOMA

Oni ča muči

Priko gustirne

tašelani lancuni

puni

pribrani smokav

Kroz rane

inkarta

žmariveni matuni

suzidu

ruzinu brokav

Crjeni bronzin

zinu na špinu

iz vode

svitli poma

Evo ga

upotan

dricaje skinu

kum Marin

doša je doma

Vrj krova je

nanj zaškripija

makako

umisto pasa

Sa sušila mu

domane

sokolska maja

prez glasa…

Prisika je

gucaj

mlake bevande

I templa

otra štracom

Uspavan

jedva je

cokule skinu

I zaknja

ka udaren macon

Ovi su “macevi” sporni kao što su sporne “sokolske maje” jer možda postoje neki Srbi kojima se takva poezija ne sviđa s obzirom na neka povijesna iskustva koja imaju sa takozvanim srbomlatom za kojega postoji definicija na engleskom jeziku:

The "srbomlat" (literally translating to "Serb-cutter" or "Serb-smasher") was a blunt-force cold weapon used by the Ustaše—the Croatian fascist regime—during World War II. It typically consisted of a wooden handle attached to a spiked or notched metal ball or heavy head, designed for brutally crushing skulls during mass executions of ethnic Serbs.

Eto vidite toga jada I bijede točno prema onoj mojoj poeziji:

Jugo, Jugo, moja tugo

moja žući, moje vrelo

moj jade, moja bijedo!