»Dvije su stvari za koje se je
u životu vrijedno boriti:
Prvo; da dobijemo ono što želimo, i
drugo; da znamo uživati u dobivenome.
Samo najmudrijim ljudima
polazi za rukom ovo dvoje.«

(L. P. Smith)

Ovo mi je jedna od dražih misli koje sam pročitala. Često se vraćam na ove retke i svaki puta iznova me prožme njihova jednostavna istinitost. Pa, iako je jednostavna, tu nam je istinu katkada izuzetno teško slijediti. Upravo u tome leži razlog zašto je uvijek ponovno čitam; pomaže mi da se prisjetim i pomaže mi da ne zaboravim.

Velika većina nas je sklona razmišljati o nekom svom cilju, pripravna da uložimo svu svoju energiju u realizaciju istog, misleći pritom kako je to najteži i najvažniji dio našeg puta. Međutim, ono što sam s godinama spoznala jest to, da je mnogo lakše dobiti ono što želimo, nego što je to zadržati dobiveno i uživati u njemu. Mnogi ulažu sve što imaju u realizaciju svog cilja, a kada konačno postignu ono što žele, osjećaju se poput probušenog balona. Iscijeđeni, umorni, nezadovoljni i nesposobni da se raduju zbog ostvarenog. I tada, kako bi zadržali postojeće stanje iščekivanja na svom putu do cilja, kreću u novi projekt, kako bi ponovo iskusili taj osjećaj. Stari projekt ostaje zaboravljen, zapušten i polako, malo po malo, osuđen na propadanje.

Koliko puta možemo čuti riječi poput ovih ili ih čak sami izreći: »Samo da dobijem ovaj bolje plaćeni posao, sve će biti u redu!«, ili »Kada bih mogla biti s njim u vezi, moj život bi dobio smisao«, ili »Samo da trudnoća prođe u redu i sve će se posložiti na svoje mjesto«, itd..

I doista, uz malo sreće i mnogo uloženog truda i energije, naše se želje ostvaruju. Možemo, primjerice, dobiti taj bolje plaćeni posao, možemo se vjenčati s osobom svojih snova i možemo dobiti zdravo i lijepo djetešce.

Ali tu nikako nije kraj priče. Priča, zapravo, ovdje tek počinje. I tek ovdje svoj puni smisao dobivaju riječi »Pazite što želite, jer bi vam se želja mogla ostvariti.«

Što ćemo učiniti s našim novim, bolje plaćenim poslom, najvećim dijelom ovisi o nama samima. Hoćemo li znati uživati u povlasticama i blagodetima koje sa sobom nosi nova materijalna neovisnost, ili ćemo postati robovi svog radnog mjesta i upustiti se u nemilosrdnu trku za zaradom, kako bismo ostvarili što bolje rezultate i pritom zaboraviti razlog zbog kojeg smo željeli novi posao?

Primjerice, možda ćemo doista uživati u pogledu na ispis našeg bankovnog računa; ali nećemo imati vremena otići u kino ili kazalište, da bismo taj novac potrošili na ono što volimo, na ono što hrani dušu. Možda ćemo doista riješiti problem koji nas je dugo mučio i kupiti djetetu nove čizme, jaknu, knjige, osobno računalo ili MP3 player; ali ćemo pritom previdjeti činjenicu, da više nemamo dovoljno vremena za naše dijete. Možda ćemo konačno moći kupiti knjige koje već dugo gledamo u izlogu knjižare, ali nećemo imati vremena da je pročitamo. Možda ćemo moći platiti skijanje u Austriji ili dugo željeno putovanje u Egipat, ali nećemo moći iskoristiti svoj godišnji odmor, kako bismo tamo i otišli. Možda ćemo konačno opremiti svoju kuhinju najmodernijim kućanskim aparatima, ali ćemo pritom imati vremena tek za mikrovalnu peć i na brzinu podgrijanu večeru, umjesto za topli, obiteljski ručak i ugodno druženje s članovima naše obitelji.

Ali, pustimo za trenutak materijalnu stranu naših želja i okrenimo se na kratko prema onom što je za nas obično najvažnije, a to su sreća, ljubav i obitelj.

Možda ćemo stvoriti obitelj s osobom koja je dugo bila objekt naših želja. Možda ćemo imati i vjenčanje iz snova, album prepun slika, nekoliko stotina uzvanika i na desetke video zapisa s našeg vjenčanja. I činit će nam se da smo najsretniji ljudi na svijetu.
Ali, ako shvatimo naše vjenčanje tek kao projekt koji smo željeli ostvariti da bismo konačno bili sretni, ubrzo će uslijediti razočaranje. I upravo to je ono zbog čega propada najveći broj brakova, zbog čega se ruše snovi i razlog zašto se ljudi pitaju »A gdje smo samo pogriješili?« i »Da li smo pogrešno izabrali?«
Ne mora se raditi o tome da smo pogriješili u izboru. Najčešće se radi o tome, da nakon vjenčanja velik broj ljudi doživaljava svoj brak kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi, a svog partnera, grubo rečeno, kao svoj osobni inventar oko kojeg se više nije potrebno truditi.
Sjetimo se samo početka svojih veza kada smo još bili svježe zaljubljeni i maksimalno emocionalno angažirani uz svog partnera. Sjetimo se koliko smo se trudili da ugodimo voljenoj osobi. Gotovo da nije stvari koju za voljenu osobu ne bismo bili u stanju učiniti. S vremenom se razvija osjećaj komocije i izvjesnosti, očekivane »međusobne pripadnosti« i lažni osjećaj sigurnosti, koji potom rezultira time da se postepeno (ili čak naglo) prestajemo truditi. Često se u pozadini takvih postupaka nazire nikad izgovorena misao »Zašto se truditi oko nečega što već imamo.«
No, imamo li doista? Može li se ikoga »imati«? Osobito s naglaskom na riječi »zauvijek«? Tako se olako zaboravlja da ništa na ovom svijetu ne mora biti »zauvijek«…

Često u takvoj zajednici dobijemo djecu. Ono što brine mnoge mlade parove jest to kako zanijeti i iznijeti trudnoću do kraja. Za neke čak ni to nije nešto što se podrazumijeva, već predstavlja uistinu veliki problem. Za neke je to nešto što se ostvari lako i bez napora. Međutim, u oba slučaja to je tek početak nečeg što se zove roditeljstvo. Hoćemo li znati biti roditelji? Kakvi ćemo roditelji biti? I naposlijetku, hoćemo li znati uživati u svom roditeljstvu?
Na žalost, nagledala sam se previše nesretne djece kako bih mogla reći da je jedino što je važno – roditi dijete.
Možda će zvučati okrutno, ali ostaje kao činjenica da mnogi doživljavaju svoju djecu kao »grešku« ili »zabunu«.
Većina, srećom, svoju djecu istinski voli i želi, ali mnogi zaboravljaju da roditeljstvo nije samo obaveza, da roditeljstvo može i treba biti i lijepo.
Mnoga djeca, čak i ona rođena iz velike ljubavi, nerijetko odrastaju bez ljubavi. I upravo to je paradoks koji nanosi nepopravljivu štetu u životu tog mladog čovjeka.

Osvrnula sam se tek na tri situacije, ali ovo vrijedi za sve aspekte našeg života. Nije umijeće ostvariti cilj, umijeće je znati uživati u dobivenome i cijeniti ono što imamo. Za svaki naš pothvat vrijedi isto pravilo »Sve što ne njeguješ – propada.« I to pravilo vrijedi uvijek i bez izuzetka. I kada se neko poglavlje u našem životu »neslavno« završi, umjesto da očajavamo i plačemo nad svojom sudbinom pitajući se »Zašto baš ja?«, ne bi bilo zgorega zapitati se »Jesmo li učinili sve da ovu dragocjenost sačuvamo?«

Ako nismo učinili sve što možemo, ostaje nam izvući pouku i krenuti dalje, trudeći se ne činiti istu grešku.

Ako smo učinili sve što smo znali i mogli, možemo bez grižnje savjesti nastaviti dalje, jer znamo da ništa nismo prepustili slučaju.