Uskrs dolazi tiho, obuven u rosne kapljice.
On šeta bosi koracima kroz jutra,tiho kao paučina što drhti od glasa koji nikad nije izgovoren.

Uskrs nije datum.
On je topljenje onoga što je dugo bilo zaleđeno u čovjeku,
susret pogleda sa samim sobom u odrazu šalice jutarnje kave,
trenutak u kojem tišina prestaje biti prazna
i postaje dom.

Pukotina u kamenu nije grob, već kolijevka,
iz nje niče cvijet čije ime zna samo vjetar,
a korijenjem mu kucaju molitve.

Karlo i ja ne znamo mnogo o velikim riječima,
ali znamo kako miris kruha
postaje hvalospjev kad se dijeli u šutnji.
Znamo kada pogled za stolom potraje sekundu duže i kaže, “Hvala što postojiš”.

To vam želimo.
Ne velika čuda, nego mala, božanska treperenja.

Da ljubav bude tiha, ali stalna.

Da nježnost nikne i ondje gdje su nekad ležali samo oštri kamenčići boli.
Da vam srce, barem na tren, postane lagano kao jutro koje donosi žubor rijeke.

Neka se iz sjene diže ono što ste pokopali,
sjeme što čuči u strahu od svjetla.
Ljubav neka vam bude bijela nit,
što se provlači kroz sve vaše rane,
ne vezuje, ali drži čitav svijet u vama.

Sretan Uskrs,
   u svakom vašem tihom čudu.

Karlo i Matija Gerić  

http://ruzaukamenu.com/