U zjenici svemira

moja duša

 leprša

jedan mali

 anđeo 

 pjesmu

 pjeva..

a u meni

 stoljeća zvone

kiša meteora

na mene

 se slijeva..

I ko u priči

bez početka

 i kraja

moje smrtno tijelo

 s vječnošću

 spaja

U zjenici svemira

moja

se duša njiše

zvijezde trag

svoj pišu

na oblaku jednom

životi

 se moji rišu

sve po redu

otisci

koraka stoje

jer živjela sam

 mnoge živote

iako im sad

 ne raspoznajem

 boje

magla prekrila

sanjive doline

a ja još čeznem

još stremim

 u visine..

jer tamo

 u zjenici svemira..

otvorena...

sama..

lista se knjiga

životi duša..

 otvaraju strane

u meni samo

tišina zvoni

u koju

varljivo  sjećanje

jedva da stane...