Razgrćem pepeo sjećanja,sjena me moja gleda
razgolićena duša ,kao knjiga otkinutih stranica
jedan anđeo,primiče se i nježno do mene sjeda
u beskraju neba...ko da nestalo je granica..
Ruku da ispružim ,moglo bi sjećanje zaječati
daleke predjele u magli,anđeo mi mira pokazuje
moja duša sanjiva,ne želi se na tebe sjećati
jer treperi budućnost..i srce joj se raduje...
U beskraju vremena...trag moj anđeli pišu
,sliku moje duše rišu,zlatnim nevidljivim slovima
osjećam dah predaka,ko da pored mene dišu
sa njima sada plovim..ka obalama novima..
.
irida
bglavac
