Sazdani od svjetlosti ,dušom dotičemo zvijezde

ljubavlju opijeni,snovi se u nama gnijezde

spuštamo se na zemlju,kao sunčeve zrake

opsjena nam odmah ,zastire oči

iako su nam duše,zapravo lake

i besmrtnost se iz njih toči

Zatim lutamo svijetom,određenih dana

dok u nama leži, svjetlost zapretana

poistovjećujemo se, sa smrtnim tijelom

njime se duše naše služe..kao odijelom

i sanjamo san..u kojem smo živi

zrcalimo se u ogledalu..koje nas krivi

Sve dok se ne sjetimo,da smo sačinjeni od zvijezda

i da svjetlost božanska ,u nama gori

tad napuštamo.. iluzija gnijezda

i više se duša ,sa tijelom ne bori

I penjemo se ka nebu,kao sunca zraka

jer otjerali smo zauvijek, zloduhe mraka

i putujemo tako ,bezbroj puta

sve dok se ne otarasimo, zemaljskog kaputa

tad u beskraju ..sja nam duša

simfoniju vječnosti, ona..sluša