STARI HRAST

U tami samoće,sad vidim Tvoje oči,
što tako vjerno raznose svijetlost
kroz mračne misli moje,
a pero drhti u ruci,
i čeka na priznanje izgubljena sina.
Jedina,priznanja stižu u zagrljaju samoće,
baš kao i suze,a gdje je suza tamo je i ljubav,
uvijek vijerna i nepotkupljiva,nevidljiva ali tako stvarna
da je možeš dodirnuti mislima
i dahom vatrenim u beskonačnosti samoće.
Priznajem,stihovima otkupljujem svoju krivicu,
(a krivica je moja tišina)
i slušam glasinu,
koja se bez prekida poput šušmiša
vija po ulici samotnog pjesnika.
Govore,da smo ja i Ti,
Jedina,
mašta,samo pero u tinti.
Ali Ti znaš,zar ne,
da smo ja i Ti posve stvarni,prepuni želja,snova i uspomena.
Jedina,sad prisluškujem šapat vjetra
u toploj dremovnoj ljetnoj noći...
Tiho je,strašno tiho bez Tebe,
a šapat vjetra postaje sve tiši i tako daleko,ubojno daleko,
kao da ga smrt doziva na svoj crni odar,
A tolike dane,mjesece i godine čekao sam da se pojavi,
da mi donese tvoj glas,
nježni,mekan,topao i čeznutljiv,
Ali sad je tako tiho,toliko tiho
da čujem krikove samoće
kako rastjeruju uspomene
u ovu toplu ljetnu noć,
Jedina,sad stojim u sjeni dostojanstvenog hrasta
i gledam u njegovu praznu pospanost,
kao da je sa Tvojim odlaskom otišla i njegova razigranost,
tih je poput vjetra.
Njegovi mili,zeleni,vječno budni,mladi listovi,
koji su znali nesputano i povjerljivo šaputati u Tvojoj blizini,
sada su posve tihi,posve mrtvi.
Sad drhtim u sjeni našeg hrasta,
i sa zebnjom gledam kako po tlu vuče svoje dostojanstveno,staro lice,
Njegove uspomene su tako žive,
kao i moje,
jednom,da,Jednom će uspomene,
koje nečujno žive,
Jednom će postati tako slabe,
tako ljudski slabe,
da će naći svoj mračni dom
kraj naših drvenih križeva.

©Walter William Safar