Kao i svi pjesnici i ja zaboravih na stvarni svijet,
I samo gledam u stihove,
kao da u njima želim pronaći odgovore na
pitanja,
što ih traži svijet
u gustoj šumi kušnji.
A riječi u pjesmi bježe pred pomičnim sjenama ljudi,
koji žele dodirnuti žarko zvijezdano svjetlo,
-što se izlijevalo u bjelu struju mog pijanog sanjarenja-.
Moje oči,zaslijepljene bjelim blistavilom-,
nepomično zure u pjesmu,
kao u mračni lijes iz kojeg šumi kletva prevarena
Pjesnika.
Postepeno mi se taj šum pretvorio u plač Jesenjina,
U bijes Whitmana,
U krik Pounda,
Nisam više osjećao ni sam sebe,
je li to disanje moje,
ili to radi srce prevarena pjesnika u daljini;
Protjecao sam i otjecao u tom nemirnom šumu izgubljena
Svijeta.
Upitah se:
„Tko li to ovdje govori mojim jezikom,
koga to strašna sudba progoni gustom šumom kušnji,
tko se to davi u struji ravnodušnih ljudi
a ne zove upomoć?...“
Vidjeh samo vlastitu sjenu,
koja ostavlja za sobom
isto tako malo vidljiva traga,
koliko ga ostavlja napušteno nahoče.
Sad ću se opet nijemo povući u svoju tamu,
Opet sam,više sam nego ikada,
jer za svijet sam opet bio samo naivac,
ostao samo neshvaćeni pjesnik.
©Walter William Safar
bglavac
edin.kecanovic
