Ispod nebeske kupole plaho trepere dvije zvijezde,
Koje tako dirljivo rune svoju svjetlost
U mračno ždrijelo moje samoće,
Samoća je gorda ,
Ako te prate uspomene,
A ja i uspomene smo poput vjetra i ruže,
Licem o lice okrenuti,
Zauvijek jedno drugom vjerni,
Govore ljudi da njezin svijetli pogled
U moju tminu nikad neće stići,
Jer je smrt odvela u svijet bez svijetala,
Dok zloguka glasina putuje mračnim putovima mojim,
Čuh šapat lista dva u dremovnoj noći:
„Nema mrtve ljubavi!“
Možda ima istine u toj glasini,
Ali moj pogled je ipak uperen gore,
U onu tako dragu zvijezdu
Koja tako divno posrebruje suzu
Tek palu na tako blisko lice sijene.
Jučer me ljubila ona a danas samoća,
Mogao bih slušati glasine i pobijeći u grad svijetala,
U naručju nimfe tražit spas od samoće,
Ali znam da nije moguće pobijeći od samoće,
Kad voliš beznadno dva beskrajna oka,
Koje eto tako gore divno svjetlucaju,
Znam da će moje noći biti sve duže i duže
A dani sve kraći i kraći,
Čekati mi je samo ona dva svijetla pogleda
Koja eto tako divno svijetle gore
Da ponekad probude onu plahu sijenu na duši
Onako na tren...da prevare samoću.
©Walter William Safar
bglavac
edin.kecanovic
