NOVOROĐENI STIH
 
 
Danas  bih mogao napisati novi stih
O dvije ruže
Koje smo na rastanku položili
U crnu zemlju,
A možda i pjesmu
O  suzama toplim što su tako nečujno klizile
U kolijevku tvoje divne duše.
 
Mogao bih te zvati posve glasno,
Bez srama i granica,
Kao  ptica pticu,
Ali grlo je zarobila tišina,
Rođena u samoći moćnoj.
 
Jučer sam te volio manje nego danas,
Dokaz  tome su tako žive uspomene,
Koje  tako toplo teku dremovnim ljetnim zrakom
Kao krv venama,
 
U tišini ljetnog dana mogao bih napisati pjesmu
O posljednjem plesu ispod starog oraha
Sa kojega se još i sada rune divne uspomene,
Ali bez tebe sunce je i dalje tako hladno,
I sja poput zlata;
Hladno i ubojno zaslijepljujuće.
 
Kad mi samoća dvori srce tugom
Meni samo preostaju uspomene
Da mi rode stih
Kao divno dijete nade.
 
Dok me sadašnjost progoni u prošlost,
Ja gonim svoj duh k zlatnoj sunčevoj kolijevci,
Da se pobratimi s novorođenim stihom,
Jer sutra te možda vidim 
I pročitam  ovu pjesmu.
 
 
©Walter William Safar