Ti znaš Živote kako je teško služiti svojoj svrsi u mraku.
Nevidljiv za zvijezde
i vječno progonjen sjenama
-što ih ostavlja iza sebe čovjek-
sad bježim od vlastitih krikova samoće
u još dublji,straniji mrak.
(jer kažu mudraci da krikovi umiru u mraku)
I dok nebom gordo marširaju zvijezde,
ko' srebrni vojnici,
Ja samo tražim mjesto u mraku
i kukavno zavodim vlastitu sjenu
s nekom mahnitom nadom
da će mi otvoriti Tvoja vrata,
i izbaviti me iz mraka,
Ali svijetlo je i dalje tako daleko,
sja visoko ispod nebeske kupole,
i pruža svoje tirkizne ruke dolje
u moj mračni svijet,
kao da želi isčupati iz mog srca sav mrak.
Bože,kako je lijepo gledati u to svijetlo gore očima neba
i sanjati,
Jer kad gledaš očima neba
snovi ne mogu biti mračni.
I dok dolje sjene bešumno marširaju putevima mraka,
gore marširaju srebrni vojnici po nebeskim putevima svjetala.
Želim da me dira njihova svijetla ruka,
Ali ja samo osjećam dodir sjene,tišine i mraka,
i gledam gore u nebo očima sjene,
A moja zvijezda
(govore mudraci da svaki čovjek ima svoju zvijezdu)
sad rasipa zlatne note s nebeske harfe
po mračnim putevima mojim,
da i ja jednom koračam putevima svijetala;
Da i ja jednom skinem mračno odijelo,
koje me čini tako nevidljivim u očima svijeta,
i da se glasam kao čovjek,
a ne kao sijena.
Možda ću i Ja postat' vidljiv očima one žene;
One žene iz najlijepših ljubavnih pjesama,
čije oči su tako bliske mom srcu,
tako poznate mojim snovima,
Toliko poznate,
da je poznajem bolje od vlastite sjene.
Da,Živote,možda će Ona postat' stvarnost
ako nastavim gledati u Tebe očima neba,
Da Živote,lijepo je gledati očima neba.
© Walter William Safar
bglavac
edin.kecanovic
