PJESMA VOLJENOJ
Kad bih morao leći,
Na crni odar umjesto naše ljubavi,
Odmah bih pristao umrijeti,
Ipak, nada posljednja umire,
Da zlatna moja,Ja živim s nadom
Da će Tvoja suza, poput divnog mjeseca,
obasjati moju pjesmu,
Kao najiskreniju molitvu.
Molitva je moja glasna;
Poput molitve napuštena beskućnika;
Poput molitve napuštena djeteta,
Poput molitve misionara u dolini strašne gladi;
Moje molitve traže sveto utočište;
Da uđu u katedralu svih katedrala;
Da uđu u Tvoje srce.
Kao što beskućnik traži svoju koru kruha,
Kao što vjernik traži svoju hostiju,
Ja tražim Tvoj poljubac,
Molitva je moja jedina nada,
Da će Tvoja suza kliznuti na moju suzu,
U samo naš svijet;
Svijet u kojem se rađa auerola svih ljudskih želja;
Svijet u kojem se rađa ljubav.
U tami samotne noći,
Ja završavam ovu pjesmu,
S nekom neobjašnjivom nadom;
Da još nije došao čas rastanka;
Da naša ljubav neće završiti na crnom odru;
Da će živjeti vječno u našem divnom svijetu,
U našim srcima.
©Walter William Safar
bglavac
edin.kecanovic
