Srela sam Narcisa na obali plavog jezera

bio je duboko zagledan u bistru vodu

smiješio se zadovoljan samim sobom

kad sam pored njega prošla

nije pripadao ljudskom rodu

i vila je naposlijetku po njega došla

Ostavi me vilo još malo-

Narcis progovori

jer do sebe mi je samo stalo

u meni ljubav silna gori

Vidiš li onu u vodi sliku

zar nije prekrasna

iako liči mome liku

to je moja ljubav strasna

Vila se i sama smete

i ona mu povjerova

u snove ga ljudske uplete

ogledala napravi od snova

Sad svatko svoje ogledalo ima

i u njemu slike slaže

sve ljepše jedna od druge

same šarene laže

i cvijetu to ime dade

vila što nam snove kroji

miriše opojnim mirisom

zaborava

da ne budemo više svoji