Kroz pjesmu jezde

bijeli konji bez gospodara

ptice se slutnji gnijezde

i duša kroz stihove progovara

 

Osjetljavajuči tako svoje noći

putuje duša svojoj zvijezdi

gledajuć kroz božanske oči

prisjeća se drevnih riječi

 

 

Bijeli konji, zapjenjeni  , bez daha

kroz beskraj jure

grive im od zvjezdanog praha

zanose ih olujne bure

 

A onda se sve stiša, u trenu

i  u mir duša uroni

ostavljajuć u pjesmi svoju sjenu

i bol što još u njoj zvoni

 

I konji se na oblaku  smire

do nekog novog puta

iz očiju im vatre vire

kopita im blatna, žuta...

Tad kiša na zemlju siđe

i poteku usahle rijeke

anđeo riječi izvoru priđe

i pomoli se za sve poete