Bezbroj sam puta stala
na nekoj pustoj cesti
ne znajući kud mi valja ići
nadala se da ću nekog sresti
netko da će iz daljine stići
Vjetar mi je krao snove
na meni kabanica od kiše žuta
ja tražila sam nade nove
sjedeći tako pored puta
Kraj mene su prolazili ljudi
nevidljiva sam za njih bila
tuga mi preplavila grudi
sakrila sam anđeoska krila
Osmjehnula sam se sjetno
i prigrlila dušu k sebi
sa neba me sunce gledalo sretno
kraj mene se igrali leptiri
Ostavila sam sva sjećanja u travi
neka ih prekrije kiša mojih suza
nebo je stalo da se plavi
iza prvog zavoja
strpljivo me čekala moja muza
bglavac
irida
