Zrnca mi golub mira u kljunu  donosi

sjaje kao biseri u mokroj travi

uzimam ih pažljivo

u meni se bol pritajena javi

 

Sve samoće.. ranjene tišine

osmijesi dragih lica

a čežnjivo želim u plave visine

kao neka lagana, rijetka ptica

 

Cijelog sam života bisere skupljala

po trnovitoj nekoj stazi

moja je duša bespućima lutala

sad korake moje anđeo  pazi

Kažu da ono što te ne svlada

srce ti jača i bol izliječi

stigla sam tako do  skrivenog grada

niz utvrde kojeg, potekle su riječi

 

Tu putnici meni slični  ponekad svrate

konak  od ružinih latica spremam

rijetko se nazad  u bespuća vrate

iako  sama, utjehe dovoljno nemam

 

Dajem im zrnca radosti

čašu mira, ljubavi malo

ono što mi pretiče

i snove mi nije ukrasti znalo