TABU

Melanopolinezijska riječ. Tapu, pridj. od ta- = obilježiti, -pu, prilog intenziteta. „Riječ tabu (...) ima vrlo široko zančenje." (J. Cook, Zapisi s putovanja oko svijeta, 17. lipnja 1777; franc. prij. Relations de voyage autour du monde, izd. F. Maspero, 1980, sv. II, str. 59).

1) (izvorni smisao) Snažno obilježen, prvenstveno svet i zabranjen.

2) (suvremeni smisao) (imenica ili pridjev) „'Tabu'. Posrijedi su zabrane, ponekad nametnute od strane autoriteta ('svetih' poglavica, svećenika, posebno moćnih pojedinaca), a ponekad tradicijske i nepoznata porijekla, ponekad privremene, a ponekad stalne, nekad vrijede za sve, a nekad samo za pojedinu skupinu (određene dobi, spola, za klan ih kastu i si). Ponekad se odnose na osobe (npr. poglavicu), a ponekad na predmete (koji se ne smiju doticati ili, ako je riječ o hrani, jesti), ih na odnose (npr. rodoskvrnuće), mjesta, pa čak i riječi ('leksički tabui')" (H. reli, sv. I, str. 29: definicija A. Brelicha, 1970)

B. F. Steiner, Taboo, N.Y, Philosophical librarv, 1956; H. Webster, Le ta-bou (1942), prij. s engl, 1952, izd. Payot