TO JE GREŠKA ISLAMA

Na taj način, stvaranje Reda posljedica je nuž­de, hitne potrebe. U tome, Siromašni Vitezovi nisu neka novost.

Prije njih su se Hospitalci usmjeravali ka Svetoj Zemlji u cilju prihvaćanja i zbrinjavanja križara, bolesnih ili ranjenih.

Ako im je vjerovati, akcija koju su poduzeli Templari bila je saveznička i specijalizirana. U naj­manju ruku, prema onome što su oni prikazali društvu i Crkvi svog vremena, osigurati putove koji vode prema Svetom Grobu. S tom skrom­nom i proročkom izjavom sudbina se gadno poi­grala.

Poslije smrti Karla Velikog, Europa se raspala na komadiće. Nasljednici su raskomadali karolinško car­stvo. U IX vijeku, ta podjela smeta, umanjuje sposob­nost suprotstavljanja novim osvajanjima. Snaga više nije centralizirana; svako se tuče za samog sebe. To je uspostavljanje feudalizma. Mali teritoriji imaju ma čelu vojvodu ili kneza skromnih težnji koji, gonjeni čežnjom za je­dinstvom, ratuju protiv svojih bliskih susjeda kako bi stvorili iluziju da kreiraju nešto što sliči na kra­ljevstvo. U tim izmaglicama, jedini federativni element na koji Europa može računati ima spiritualnu prirodu. Bog, Crkva, Krist. Osnivanje opatije, u Cliny-u u X vijeku, pokreće to uskrsnuće religioz­nog osjećanja.

Razmirice su prestale. Umorni od vrćenja u začaranom krugu, učešća u jalovim i iscrpljujućim sukobima, baruni su napravili konsenzus, kao što to po pravilu biva, na račun trećeg protivnika: bila je to greška Islama.

Nije li to značilo uništavati samog sebe preko prljavih ubijanja, prepucavanja, tada kad je vjera jednaka od Italije do Engleske! Zar je već zabo­ravljena lekcija cara Konstantina? Rascjep između Rima i Bizanta? Ide li se u novi vjerski rat bez cilja i smislenosti. Kršćanska zapadna civilizacija, oslabljena iznutra, nije bila kadra da spriječiti Maure da stignu do Cordobe da bi se molili Alahu.

Islam je osvajački, ah on je manje jak nego u vrijeme svojih osvajanja. U Španjolskoj se nazire nje­govo odstupanje, dok kršćanska Europa upoznaje vjersku plimu. Islam, veliki Sotona, nevjernik, Islam mora biti kažnjen. Valja iskoristiti priliku koja je pružena. Ako je nevjernik drugi, Bog može biti samo na onoj strani s koje će se odsada snažno regulirati njegovo mjesto u muslimanskom svijetu.

U toj političkoj i ideološkoj viziji naglo se razvijaju križarski pohodi, hodočašća i monaški re­dovi.

 

JERUZALEM , NEBESKA PRIJESTOLNICA

Posle VII vijeka muslimani kontroliraju Jeruzalem. Pošto je islam poštovao grad, Sveta mjesta su bila pošteđena i kršćanska hodočašća, jednostav­na putovanja tamo i nazad, nastavila su se ali pri­lično prorijeđena: stići do Jeruzalema kroz zasjede i busije postajalo je sve rizičnije.

U studenom 1095. Papa Urban II odgovorio je na težnje cijele Europe kad je s fanatizmom ubrza­vao prvi križarski pohod na Clairmontskom koncilu. Neorganiziran, nepripremljen narod sklon pljač­ki rasuo se po putovima Europe, vođen Petrom Pustinjakom, i odmah je uništen od strane Turaka. Poslije toga su baruni, stavivši se pod rukovodstvo Godfroisa Bujonskog, pobjedonosno ušli u Jeruzalem 1099. godine.

Otada je napredovanje prema izvornoj prijestolnici kršćanstva moralo biti osigurano, a grad branjen. Veliki broj Križara krenuo je prema Sve­tom Gradu u nadi da će očistiti dušu umačući svoj mač u krv nevjernika.

Al-Aqsa Mošeja, Jeruzalemska baza Templarskog reda, izgrađena na mjestu prijašnjeg Solomonovog hrama, bila je sjedištem Templara u vrijeme njihovih pohoda.

 

Za kršćanstvo je Jeruzalem mjesto prvobitno, početno, divlje. Suština kršćanske dramaturgije se odigrala na toj zemlji. Ponovo pronaći Jeruzalem — to je spojiti se ponovo sa jedinstvenošću prvotnosti koja prethodi organiziranoj Crkvi, dogmi, filo­zofiji. To je kao zagnjuriti se ranjenim tijelom u jedan univerzum stopljenosti i siline koja se obraća slici koju je Bog proizveo iz samog sebe u toj zem­lji, u tom istom gradu.

nastavlja se...