Zahvaljujući svojoj vojničkoj organizaciji, svo­jim ratničkim poduhvatima, obilju svog bogatstva i svojih posjeda, red Hrama ima materi­jalna sredstva da postane duhovna sila kojoj nema ravne.

Ta upotreba, uključujući svjetske prili­ke, ima svoje granice, one sa strane čisto povijesnih veličina što se zovu odnosi snaga, sukobi utjecaja, dominantne ideje. Izlažući  se na šahovskoj ploči društva i politike, Hram je jedan veliki dio samog sebe izložio pravilima igre čiji se tok može predvidjeti: prosvjetljenja, lutanja, veličina, opadanje, ma koji da je spiritualni zadatak o kome se radi.

U kojoj su mjeri upravne, financijske i političke preokupacije naškodile spiritualnim težnja­ma? Dokumenti i spisi koji su do nas došli ne mogu nas o tome obavijestiti, unutrašnji život je u raskoraku s objavama i zvaničnim aktima — od­vija se u tajnosti.

Ali možemo li postaviti pitanje o toj metodi. Promotrimo slučaj Everard des Barresa. Majstor Reda, postavljen u ožujku 1147., živjeti će, što se njega tiče, u dvojnosti koja ga je razdirala i, sam će donijeti odluku. Pošto je učestvovao u križarskom pohodu na strani Louisa VII, on naglo odustaje od svoje dužnosti i povlači se u blizinu Cistercita; vojnički i samostanski život ne mogu ići usporedo. Is­tovremeno, kralj oduševljen efikasnošću Templara, nadahnjuje se njihovom organizacijom smjerajući da po povratku načini reformu svoje vlastite vojske.

Templari ne postupaju kao vojnici mira. Nije moguće zabašuriti taj aspekt njihove povijesti; stra­stveni ratnici, oni uzimaju učešće u krvavim bitka­ma, u svirepim pokoljima. Ni neutralni niti miro­tvorci, oni na Istoku vrše surovu misiju koja se ne može podvesti pod božansku zapovijest: Ne ubij!