Gerard de Ridefort 

Arnold of Torroja, vičniji oklopu nego monaškoj odori, umire u Veroni, rujna 1184, kad se vra­tio u Francusku da iskamči pomoć i pojačanje u borbi protiv nevjernika. Sa Gerard de Ridefortom izabranim za velikog majstora mjesec dana kasnije, nije pretjerivanje govoriti o padanju u pakao Reda Templara. Povjesničari su jednodušni: pustolov bez ratničke snage i ličnog značaja. Izgovarati njego vo ime isto je što puhati u oluju, zvoniti na lovač­ku uzbunu. »Teško je govoriti suzdržljivo o Gerard de Ridefort, piše Melvil.

Ne bi se moglo utvrditi da li su Templari, bi­rajući svog Majstora, odlikovali onoga između sebe koji je odgovarao novoj ideji koju su stvorili o svojoj ulozi ili određivanje čovjeka posvećuje pobjedu jedne frakcije nad drugom. Neobične li, čud­ne li osobe! Istovremeno potpuno složen i sazdan iz jednog komada, o kojoj je teško dati određeno mišljenje.

Čemu pripisivati njegovu nezadrživu potrebu da »bezglavo jurne« sa samo sto pedeset Templara na tisuće Mameluka? Bezumlju lutajućeg viteza, vrsti bitnika u oklopu, žudnog ideala i epopeje. Jednoj potpunoj vjeri u Boga? Ili neodgovornosti najamničkoj, sretnoj da pokaže jedan primjer očajničke časti? Nikakav račun u svakom slučaju, ne više nego po ukusu sreće. Onda?

Ridefort je svoju karijeru započeo u službi gro­fa od Tripolija. On prelazi u službu Maršala Jeruzalemske kraljevine. Laskanjem osvaja simpatije grofove u cilju da dobije ruku neke bogate udovice, gospe de Butron. Ali, Tripoli ga istiskuje i do vjenčanja ne dolazi.

Lud od bijesa, Ridefort traži način da se osveti. Pošto su mu političke ambicije propale, on stupa u Hram, penje se stupanj po stupanj sve do vrhovne stepenice na kojoj se osjeća konačno ravan svom negdašnjem sizerenu.

Da bi učvrstio svoj položaj, on se povezuje sa Lusignanima.