Do posljednjeg daha, po cijenu nevjerojatne iz­držljivosti, Baudouin drži jeruzalemsko prijestolje, do kraja izaziva bitke, vodeći svoje trupe iz pobjede u pobjedu.

Međutim, bolest je sve uništila. Slijep i gotovo potpuno paraliziran, kralj rukovodi vojnim ope­racijama na terenu upola ležeći na nosiljci.

Kroničari smatraju da je muslimanski sultan ponekad prekidao bitku iz čistog poštovanja hra­brosti tog kršćanskog kralja. Divna potvrda, bez obzira na njenu istinitost, ideje koja se imala o vi­teškom duhu i oznaka toga da su u očima Frana­ka Saraceni bili s njim itekako zadovoljni.

U posljednjem trzaju vlastitog autoriteta, leprozni kralj nastoji izmijeniti, nakratko prije svoje smrti, sumnjive perspektive svojih nasljednika. Prije­stolje prelazi po pravu na njegovu sestru Sibilu, udo­vicu preudatu za jedno luckasto i nemoćno stvo­renje — Guy de Lusignana.  Baudouin je za neko vrijeme popustio pred nagovaranjem svoje sestre. Lusignan je naimenovan za regenta. Ne oklijevajući da javno kaže ono o čemu je svako gunđao, stariji Guyov brat je izjavio: »Ako Guy postane kralj, treba­lo bi da sam ja Bog!«

Uvidjevši svoju grešku, Baudouin razvlasti svog zeta i pozva Raymonda od Tripolija. On mu povjeri kraljevstvo čekajući da prijestolje pređe na Sibilinog sina iz prvog braka koji je imao samo pet godina.