UTOČIŠTE

Za velikane ovog svijeta, vrhove izabrane za le­tenje, Hram je bio gostoprimljiv.

Visoki crkveni dostojanstvenici borave u Posjedu. Godine 1230. posjeta Soissonskog biskupa; zatim 1246. Amienskog biskupa, svjestan počasti koje će mu biti odate, traži da bude primljen. Što se tiče kra­ljeva, oni nemaju potrebu za odobrenjem i, bilo da mjesto pripada Templarima ili njima samima, ne bježe od toga da se njime okoriste.

Godine 1275. pa 1283. potom u travnju i još u lipnju 1285. konaci su stavljeni na raspolaganje Filipu Smjelom, kraljici i prinčevima, što dopušta da pretpostavimo postojanje prava na prebivališ­te dodijeljeno kralju.

U godini 1296. Filip Lijepi obitava u Posjedu sa cijelom svojom dvorskom svitom. On je ovdje, re­dovno, višestruko boravio. Početkom 1302. evo ga smještenog s kraljicom i velikim personalom. Ali, ako je moglo biti očigledno da kraljevi boravci op­lemenjuju domaćine isto koliko i goste, može doći i do toga da ponesene uspomene bole kao opeko­tine.

Godine 1306. Filip Lijepi izdaje dekret o brutal­noj promjeni vrijednosti novca, rješenje kojemu je on obično pribjegavao. To je bilo odviše. Stanov­ništvo Pariza izlazi na ulice, nezadovoljstvo se ok­reće u pobunu. Zaplašen i kukavan, kralj je primo­ran potražiti utočište sa svojom braćom, savez­nicima, barunima, slugama i stražom — u stvari cijelim svojim dvorom — kod vitezova Hrama. Pa­rižani se ne plaše akcije. Oni opkoljavaju Posjed i ne težeći da provale kroz kapije, organiziraju bloka­du. Snabdijevanje namirnicama je onemogućeno, unutar zidina nedostaje ogrijeva.

Vojska stupa u djelovanje, i kraljevska porodica je oslobođena po cijenu divljih represalija. Hapše­nja, egzekucije. Ali, učinjeno je tu. Po prvi puta kralj je u položaju da duguje Hramu svoj život i svoju vlast.

Filip Lijepi će posvjedočiti svoju zahvalnost oni­ma koji su izbliza prisustvovali tom poniženju, time što će organizirati njihovo uništenje.

 

IZA ŽELJEZNE OGRADE

Templari su gazde u svom domu. Brojne privi­legije su date njihovoj kući od strane kralja, Crkve.

Unutar Posjeda Red ima pravo na vršenje krup­nog i sitnog pravosuđa.

Često se uspomena Pariškog Hrama u jav­nosti svodi na njegovu užasnu kulu, velikog žderača povijesnih znamenitosti. Podignuta dosta kasno, oko 1265—1270. godine, na mjestu prvotne Cezaro­ve Kule, to ozloglašeno zdanje kongregacije štiti kasnije bogatstva Reda.

U određenim prilikama, Filip Lijepi tu baca izvjesne zatočenike visokog ranga. Ljeta 1315. to je Angeran de Marigny, njegov omiljeni ministar koji dolazi da tu čami zajedno sa svojim suoptuženicima. Kula čuva bogatstvo, arsenal, zalihe baruta, svejednako služeći i kao zvanična tamnica Države.

Gradski zatvor se smješta u zgradu koja sači­njava izlaznu kapiju Posjeda, građevinu s jednim velikim i jednim malim vratima i zaštićenu masivnim kulama. Kazamati i ćelije — od kojih su neke podzemne — u susjedstvu su s kapelom namijenjenoj zatvorenicima.

Treba li podsjećati da će sa savršenim ciniz­mom, Filip Lijepi zatvoriti same Templare u njihovu vlastitu kuletinu i da će, više od četiri vijeka kasnije, Louis XVI i kraljevska porodica — s izuzetkom njegove kćerke Marije Tereze (Kraljevske Gospođe) — ovdje će proživjeti svoje posljednje sate. Zadnja građevina onoga što je bilo Posjed u doba vitezova, bit će razrušena krajem XIX vijeka.

RED I PRAVILA REDA

Non nobis, Domine, non nobis sed nomini tuo da gloriam.

(Ne nama, Gospode, ne   nama  već Imenu tvom daj slavu).

Deviza Hrama.

IG I BERNARD

Ig de Pein, vitez iz Champagne, ostavio je Fran­cusku da bi kleknuo ispred Kristovog groba. Za spas svoje duše, nije li tako?

Stigavši na cilj svog hodočašća (vjerojatno oko 1119.), on odluči da osnuje na Istoku, zajedno s nekoliko svojih drugova, vjerski red naročite vrste.

»Veliki posao srednjeg vijeka, to je Sveti Rat, križarski pohod« —napisati će jedan povjesničar. Vitez de Pein, bogat, zrelih godina, bio je dirnut mističkim entu­zijazmom kojeg je kršćanstvo nenadano izlilo. On je razumio frenetični poziv Pape koji je zazvao seljaš­tvo i sizerene da se upute što bliže Gospodu, u Jeruzalem.

Tijekom svog putovanja, otkrio je kakve su opasnosti, kakvi rizici vrebali hodočasnike često ne­naoružane. Video je horde razbojnika kako slijeću s planina da bi opljačkali i masakrirali hodočas­nike gotovo pred samim ciljem. Ta zadnja ne­pravda je naljutila viteza. Otjerati klimatske nepo­godno, žeđ, groznicu i epidemiju i naći se razbi­jene glave, otvorenog trbuha, upravo onda kad se u daljini ocrtavaju zlatne kupole Svetog Grada!

Ig de Pein je pridobio svog prijatelja Joifroisa de Saint-Omer za svoju ideju. »Bijahu to dva poštovanja dostojna čovjeka — piše Jacques de Vitry u svojoj «Orijentalnoj povijesti«, 1957. U po­četku je bilo još samo devet osoba koji zajed­no s njime donose tu svetu odluku. Sveča­nom zakletvom, izrečenom pred Jeruzalemskim pat­rijarhom, oni se obavezaše braniti hodočasnike od razbojnika i pljačkaša, da osiguraju putove i da služe kao vitezovi pod vlašću Kralja. Oni se zavjetovaše na siromaštvo, časnost i poslušnost pre­ma pravilima pravih kanonika.

Među tim ljudima je izvjesni Andre de Monbar čiji nećak nije nitko drugi do Bernard, sveti osni­vač samostana u Clairvaux. Veoma uvažavan od Pape, Sveti Bernard će podržati traženja od Templara i učiniti da dobiju svoj statut i pravilnik.