Kalendar događanja

Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

1247

PUTA

OD 14.01.2018.

Otrovni roditelji - NE MORATE OPROSTITI

Otrovni roditelji - NE MORATE OPROSTITI
U ovom trenutku možda ćete se zapitati: "Nije li prvi korak oprostiti svojim roditeljima?". Moj odgovor je ne.

 

IX. - NE MORATE OPROSTITI

U ovom trenutku možda ćete se zapitati: "Nije li prvi korak oprostiti svojim roditeljima?". Moj odgovor je ne.

To može mnoge šokirati, razljutiti, užasnuti ili zbuniti. Većinu nas je usmjeravana da vjerujemo upravo suprotno - da je oproštaj prvi korak prema oporavku.

Zapravo, nije nužno oprostiti roditeljima da bismo se osjećali bolje i promijenili svoj život!

Naravno, svjesna sam da je ovo udarac u lice nekima od naših najcjenjenijih religijskih, duhovnih, filozofskih i psiholoških principa. Prema judo-kršćanskoj etici: "Griješiti je ljudski, opraštati božanski". Također sam svjesna da postoje mnogi stručnjaci u različitim pomagačkim profesijama koji iskreno vjeruju da je opraštanje ne samo prvi korak, već često i jedini korak nužan za postizanje unutrašnjeg mira. Ne slažem s tim nimalo.

Na početku profesionalne karijere i sama sam vjerovala da je oprostiti ljudima koji su vas povrijedili, posebno roditeljima, važan dio procesa ozdravljenja. Često sam ohrabrivala pacijente - od kojih su mnogi bili teško zlostavljani - da oproste okrutnim ili zlostavljajućim roditeljima. Uz to, mnogi su od pacijenata dolazili na terapiju tvrdeći da su već oprostili svojim otrovnim roditeljima, ali otkrila sam da se najčešće nisu osjećali bolje zbog toga. I dalje su se osjećali loše u vezi sa samima sobom. I dalje su imali svoje simptome. Opraštanje im nije donijelo nikakve značajne ili dugotrajne promjene. Zapravo, neki su se od njih osjećali čak i manje sposobnima. Govorili su stvari poput: "Možda nisam dovoljno oprostio" ,"Moj svećenik je rekao da u svom srcu nisam potpuno oprostio" ili: "Zar ništa ne mogu napraviti kako treba?"

Dugo sam i ozbiljno razmatrala pojam opraštanja. Počela sam se pitati može li ono zapravo zaustaviti napredak u oporavljanju, umjesto da ga unaprijedi.

Shvatila sam da postoje dvije strane opraštanja: odustajanje od potrebe za osvetom i oslobađanje od onog dijela odgovornosti koji se odnosi na krivnju. Nisam imala puno problema u prihvaćanju ideje da se ljudi trebaju riješiti potrebe za osvetom. Osveta je sasvim normalna, ali negativna motivacija. Ona vas uvlači u opsesivne fantazije o uzvraćanju udarca da biste postigli zadovoljenje; ona stvara mnogo frustracije i nesreće i zapravo radi protiv vaše emocionalne dobrobiti. Usprkos tome što osveta može biti vrlo slatka na trenutak, ona neprestano uzburkava emocionalni kaos između vas i vaših roditelja, trošeći dragocjeno vrijeme i energiju. Odustajanje od potrebe za osvetom je težak, ali svakako zdrav korak.

Međutim, druga strana opraštanja nije mi bila sasvim jasna. Osjećala sam da je pogrešno neupitno osloboditi nekoga njegove odgovornosti, posebno ako je ta osoba ozbiljno zlostavljala nevino dijete. Zašto biste, za ime svijeta, trebali "oprostiti" ocu koji vas je terorizirao i tukao, koji je od vašeg djetinjstva napravio živi pakao? Kako biste trebali "previdjeti" činjenicu da ste gotovo svaki dan morali dolaziti u mračnu kuću i brinuti se o pijanoj majci? I biste li zaista morali "oprostiti" ocu koji vas je silovao kad ste imali 7 godina? Što sam više razmišljala o tome, bilo mi je jasnije da je to oslobađanje zapravo drugi oblik negiranja: "Ako ti oprostim, možemo se praviti da ono što se dogodilo nije bilo tako strašno". Shvatila sam da je taj aspekt opraštanja zapravo onemogućavao mnoge ljude da nastave sa svojim životima.

Zamka opraštanja

Jedna od najopasnijih stvari kod opraštanja jest to što opraštanje narušava vašu sposobnost da se riješite svojih nakupljenih emocija. Kako možete biti svjesni svoje ljutnje prema roditelju, kad ste mu već oprostili? Odgovornost može ići na samo jedno od dva mjesta: prema van, na ljude koji su vas povrijedili, ili prema unutra - u vas same. Netko mora biti odgovoran. Tako možete oprostiti svojim roditeljima, ali završiti mrzeći, u zamjenu, sebe.

Također sam primijetila da su mnogi pacijenti žurili u opraštanje, kako bi izbjegli veći dio bolnog rada u terapiji. Oni su vjerovali da su putem opraštanja pronašli prečicu za oporavak. Dosta ih je "oprostilo", napustilo terapiju i završilo upadajući još dublje u depresiju ili tjeskobu.

Neki su se od pacijenata čvrsto držali svojih fantazija: "Sve što trebam je oprostiti i bit ću izliječen, imat ću prekrasno mentalno zdravlje, svatko će svakoga voljeti, grlit ćemo se i napokon ćemo biti sretni." No, prečesto bi otkrivali da ih je prazno obećanje oprosta jednostavno dovelo do još većeg razočaranja. Neki su doživjeli navalu dobrog raspoloženja, ali to nije dugo potrajalo jer se zapravo ništa nije promijenilo u načinu na koji su se osjećali, niti u obiteljskim odnosima.

Sjećam se jedne posebno dirljive scene sa Stephanie, čije iskustvo ilustrira neke od tipičnih problema prijevremenog oprosta. Stephanie, 27- godišnjakinja, bila je ekstremno pobožna kršćanka kad sam je srela. U dobi od 11 godina silovao ju je očuh. Nastavio ju je zlostavljati, sve dok ga majka nije izbacila iz kuće (iz drugih razloga) godinu kasnije. Tijekom slijedeće četiri godine Stephanie je bilo zlostavljalo nekoliko od majčinih brojnih partnera. Sa 16 godina pobjegla je od kuće i postala prostitutka. Sedam godina kasnije, jedna mušterija nasmrt ju je pretukla. Dok se oporavljala u bolnici, Stephanie je srela liječnika koji ju je nagovorio da posjeti njegovu crkvu. Nekoliko su se godina kasnije vjenčali i dobili sina. Ona je iskreno pokušavala ponovno izgraditi svoj život. Međutim, usprkos novoj obitelji i novoj vjeri, Stephanie se osjećala bijedno. Dvije je godine išla na terapiju, ali i dalje se nije mogla otresti svoje intenzivne depresije. Tada je došla k meni.

Uključila sam je u jednu od svojih grupa žrtava incesta. U prvoj nas je seansi Stephanie uvjeravala da je ostvarila svoj mir i da je oprostila i svom očuhu i svojoj hladnoj, neprikladnoj majci. Rekla sam joj da će, ako se želi riješiti svoje depresije, morati "ne-oprostiti" na neko vrijeme, kako bi došla u kontakt sa svojom ljutnjom. Inzistirala je na tome da duboko vjeruje u opraštanje i da joj nije potrebna ljutnja da bi se oporavila. Među nama se razvila poprilično snažna borba, dijelom zbog toga što sam tražila od nje da napravi nešto bolno, ali i zato što su njezina religijska uvjerenja bila u suprotnosti s njezinim psihološkim potrebama.

Stephanie je odgovorno radila svoj posao, ali je odbijala dotaknuti svoj bijes. Međutim, malo po malo, počeli su se pojavljivati njezini ispadi ljutnje u ime drugih ljudi. Na primjer, jedne je večeri zagrlila drugog člana grupe, govoreći: "Tvoj otac je čudovište. Mrzim ga!" Nekoliko tjedana kasnije napokon je izašao na vidjelo njezin vlastiti potisnuti bijes. Vrištala je, psovala i optuživala svoje roditelje da su joj uništili djetinjstvo i osakatili je kao odraslu osobu. Nakon toga, zagrlila sam je dok je jecala. Mogla sam osjetiti kako se njeno tijelo opušta. Kad se smirila, upitala sam je izazovno: "Kakvo je to ponašanje za jednu dragu kršćansku djevojku?"

Nikad neću zaboraviti njezin odgovor: Pretpostavljam da Bog želi da se oporavim, više nego što želi da oprostim.

Ta je noć za nju bila prekretnicom.

Ljudi mogu oprostiti otrovnim roditeljima, ali bi to trebali učiniti na kraju - a ne na početku - svog emocionalnog čišćenja. Ljudima je potrebno da budu ljuti zbog onog što im se dogodilo. Moraju prežaliti činjenicu da nikad nisu imali roditeljsku ljubav za kojom su žudjeli. Potrebno im je da prestanu umanjivati ili obezvrjeđivati nanesenu štetu. Prečesto "oprosti i zaboravi" znači "pretvaraj se da se nije dogodilo".

Također, vjerujem da je opraštanje prikladno samo ako su roditelji učinili nešto čime su ga zaslužili. Otrovni roditelji, posebno oni koji su najjače zlostavljali, moraju biti svjesni onoga što se dogodilo, moraju preuzeti odgovornost za to i pokazati želju za iskupljenjem. Ukoliko jednostrano razriješite roditelje koji vas i dalje loše tretiraju, koji negiraju velik dio vaše stvarnosti i osjećaja i koji nastavljaju projicirati svoju krivnju na vas, možete ozbiljno potkopati emocionalni posao koji želite obaviti. Ukoliko su jedan ili oba roditelja umrli, još uvijek možete popraviti štetu, opraštajući sebi i oslobađajući se velikog dijela njihovog pritiska na vašu emocionalnu dobrobit.

Ovdje ćete se možda zapitati, što je razumljivo, hoćete li ostati ogorčeni i ljuti do kraja života ukoliko ne oprostite svojim roditeljima, Zapravo, točno je upravo suprotno. Moja su višegodišnja iskustva da emocionalni i mentalni mir dolaze kao rezultat samooslobadanja od kontrole otrovnih roditelja, a nije nužno da im pritom oprostite. To oslobađanje može nastupiti tek nakon što ste proradili snažne osjećaje bijesa i tuge i nakon što ste odgovornost prebacili na njihova leda, kamo i pripada.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

STUDENI...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član vanessavanessa

    ♥*:))))))))*

    11.11.2019. 16:31h
  • Član iridairida

    ♥*

    11.11.2019. 15:20h
  • Član vanessavanessa

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥tko naiđe njemu pusa:)))))))))

    09.11.2019. 17:40h
  • Član vanessavanessa

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    30.10.2019. 15:31h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Otrovni roditelji - DRUGI DIO: SPAŠAVANJE VLASTITOG ŽIVOTA Otrovni roditelji - „ODRASLA SAM OSOBA. ZAŠTO SE TAKO NE OSJEĆAM?"