Kalendar događanja

Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

325

PUTA

OD 14.01.2018.

Otrovni roditelji - I. - BOGOLIKI RODITELJI

Otrovni roditelji - I. - BOGOLIKI RODITELJI
Mit o savršenim roditeljima

 

PRVI DIO: OTROVNI RODITELJI

I. - BOGOLIKI RODITELJI

Mit o savršenim roditeljima

Drevni Grci su imali problem. Bogovi su gledali s visine svojeg vječnog igrališta na vrhu Olimpa i sudili o svemu što su oni činili. Kad bogovi ne bi bili zadovoljni, brzo bi kažnjavali. Nisu trebali biti nježni, nisu trebali biti pravedni, čak nisu trebali niti biti u pravu. U stvari, mogli su biti u potpunosti iracionalni. Iz nekog svog hira mogli su vas pretvoriti u jeku ili vas natjerati da vječno gurate kamen uzbrdo. Nije potrebno reći da je takva nepredvidivost moćnih bogova stvorila priličan strah i zbunjenost u njihovih smrtnih sljedbenika.

Takav odnos ne razlikuje se od odnosa otrovni roditelj - dijete. Nepredvidljiv roditelj je zastrašujući bog u očima djeteta. Kad smo bili jako mali, naši bogoliki roditelji bili su nam sve. Bez

njih ne bismo bili voljeni, zaštićeni, udomljeni, nahranjeni, već bismo živjeli u stalnom osjećaju straha, znajući da sami ne možemo preživjeti. Oni su naši svemogući skrbnici, što god zatrebamo, oni nam to pruže. Budući da ne postoji netko ili nešto s čime bismo ih usporedili, pretpostavljamo da su savršeni. Kako se naš svijet širi izvan kolijevke, razvijamo potrebu za održavanjem slike savršenstva, kao obrane od velikog nepoznatog s kojim se sve češće susrećemo. Sve dok vjerujemo

da su nam roditelji savršeni, osjećamo se zaštićeno.

U drugoj i trećoj godini života počinjemo nametati svoju samostalnost. Opiremo se toaletnom odgoju pa uživamo u svojim nedjelima. Prihvaćamo riječ ne jer nam omogućava vježbanje određene kontrole nad životom, dok je da samo jednostavan pristanak. Nastojimo

razviti jedinstveni identitet, uspostaviti vlastitu volju.

Proces odvajanja od roditelja doživljava svoj vrhunac tijekom puberteta i adolescencije, kad se aktivno sukobljavamo s roditeljskim vrijednostima, ukusom i autoritetom. U relativno stabilnim obiteljima, roditelji mogu podnijeti većinu tjeskobe koju stvaraju te promjene. Većinom će tolerirati, ako ne i podržati, djetetovu samostalnost u nastajanju. Izreka: "To je samo faza" standardna je utjeha roditeljima koji imaju razumijevanja, koji se sjećaju sebe u tim godinama i prihvaćaju pobunu kao normalnu fazu emocionalnog razvoja.

Otrovni roditelji nemaju toliko razumijevanja. Još od kontroliranja toaletnih navika u djetinjstvu, pobunu i individualne razlike vide kao osobni napad. Oni se brane potkrepljujući djetetovu ovisnost i bespomoćnost. Umjesto da potiču zdrav razvoj, nesvjesno ga ometaju te često vjeruju da se ponašaju u skladu s djetetovim najboljim interesom. Mogu koristiti fraze poput: "To jača osobnost" ili "Mora naučiti razlikovati dobro od lošeg", no njihov arsenal negativnosti zaista oštećuje djetetovo samopoštovanje i ometa nastanak samostalnosti. Bez obzira u kojoj mjeri roditelji vjeruju da su u pravu, takvi napadi su za dijete zbunjujući u svom neprijateljstvu, žestini inaglosti.

Naša kultura i religije su gotovo jednoglasne u podržavanju svemoći roditeljskog autoriteta. Prihvatljivo je izraziti ljutnju na supružnika, ljubavnika, brata, sestru, nadređenog i prijatelja, no samouvjereno se zauzimati za svoja prava u odnosu s vlastitim roditeljima gotovo je tabu.

Koliko smo često čuli fraze: "Ne odgovaraj tako majci" ili "Da se nisi usudila vikati na oca"? Judo-kršćanska tradicija ustoličuje tabu u našem kolektivnom nesvjesnom, naglašavajući "Boga oca" i usmjerava nas da "štujemo oca i majku". Takva ideja nalazi plodno tlo u našim školama, crkvama i vladi ("povratak obiteljskim vrijednostima"), pa čak i u tvrtkama. U skladu s konvencionalnom mudrošću, roditelji imaju moć kontrole nad nama zato što su nam dali život.

Dijete je dano na milost bogolikim roditeljima i, kao ni drevni Grci, dijete nikada ne zna kad će udariti slijedeća munja. No, dijete otrovnih roditelja zna da će munja doći, prije ili kasnije. Taj strah duboko se usađuje i raste u djeci. U bazi svake odrasle osobe s kojom je ranije loše postupano

- čak i kod uspješnih osoba - nalazi se maleno dijete koje se osjeća bespomoćno i prestrašeno.

Cijena umirivanja bogova

Kako se oštećuje djetetovo samopoštovanje, raste njegova ovisnost te, proporcionalno s tim, potreba da vjeruje da su njegovi roditelji tu da ga zaštite i skrbe za njega. Jedini je način da dijete osmisli emocionalne napade ili fizičko zlostavljanje da prihvati odgovornost za ponašanje otrovnih

roditelja. Bez obzira na to koliko roditelji mogu biti otrovni, uvijek imate potrebu poštovati ih poput bogova. Iako možda razumijete, s jedne strane, da je vaš otac griješio kad vas je tukao, s druge strane još uvijek možete vjerovati da je to bilo opravdano. Intelektualno razumijevanje nije dovoljno da biste i na emocionalnoj razini prihvatili da vi niste odgovorni.

Kao što je rekao jedan moj pacijent: "Mislio sam da su savršeni pa su se prema meni loše ponašali, zaključio sam da sam ja loš". Postoje dvije središnje doktrine u toj vjeri u bogolike roditelje:

1. "Ja sam loš, a moji roditelji su dobri."

2. "Ja sam slab, a moji roditelji su jaki."

Ova snažna vjerovanja mogu dugo nadživjeti fizičku ovisnost o roditeljima. Ona održavaju vjeru živom; omogućavaju vam izbjegavanje suočavanja s bolnom istinom da su vas vaši bogoliki roditelji zapravo izdali ste bili najranjiviji. Prvi korak prema kontroliranju vlastitog života je suočavanje s tom istinom. Za to treba hrabrosti, ali ako čitate ovu knjigu, već ste se odlučili za promjenu. Za to također treba hrabrosti.

"Nikada mi neće dopustiti zaboraviti kako sam ih osramotila"

Sandy, stara 28 godina, naočita, brineta za koju se činilo da "ima sve", bila ozbiljno depresivna kad mi se prvi put obratila. Ispričala je kako je nesretna sa svime u životu. Nekoliko godina radila je kao aranžer cvijeća u poznatoj trgovini. Uvijek je sanjala o tome da otvori vlastitu trgovinu, no bila je uvjerena da nije dovoljno sposobna da bi uspjela. Užasavala se neuspjeha.

Sandy je, također, više od dvije godine neuspješno pokušavala zatrudnjeti.

Dok smo razgovarale, počinjala sam shvaćati da je njezina nemogućnost da zanese izazivala snažan osjećaj nezadovoljstva prema suprugu i osjećaj nezadovoljstva vezom, usprkos činjenici da se činilo daje suprug istinski voli i da ima razumijevanja. Nedavni razgovor s majkom je naglasio taj problem: Cijelo pitanje trudnoće postalo je za mene opsesija. Kad sam ručala sa svojom mamom, rekla sam joj koliko sam razočarana. Rekla mi je: "Kladim se daje to zbog pobačaja koji si imala. Čudni su prutovi Božji. " Nakon toga ne mogu prestati plakati. Nikada mi neće dati da zaboravim.

Upitala sam je o pobačaju. Nakon prvotnog oklijevanja, ispričala mi je priču:

Dogodilo se to kad sam bila u srednjoj školi. Moji roditelji su bili jako, jako strogi katolici pa sam išla u župnu školu. Rano sam se razvila i s dvanaest godina bila sam visoka 170 centimetara, teška

60 kilograma i nosila grudnjak broj 4. Dečki su počeli obraćati pažnju na mene i to mi se stvarno sviđalo. A izluđivalo je mog tatu. Prvi put kad me uhvatio kako se ljubim s dečkom za laku noć, nazvao me kurvom tako glasno da su svi susjedi čuli. Postalo je još i gore. Svaki put kad sam izašla s dečkom, tata mije rekao da idem u pakao. Nikad nije odustao. Zaključila sam da sam tako i tako prokleta, pa sam s petnaest godina spavala s jednim dečkom. Kakve sam sreće, ostala sam u drugom stanju. Kad su moji saznali, poludjeli su. Onda sam rekla da želim pobaciti; totalno su se izgubili. Urlali su mi o "moralnom grijehu" tisuću puta. Ako do tada nisam zaslužila put u pakao, bili su sigurni da će mi to osigurati kartu. Jedini način na koji sam ih mogla prisiliti da potpišu pristanak bila je prijetnja da ću se ubiti.

Upitala sam Sandy što se događalo nakon pobačaja. Utonula je u stolac, potištenog pogleda koji mi je slomio srce. Izgubiti milost... Mislim, zbog tate sam se osjećala grozno i ranije, ali nakon toga sam se osjećala kao da nemam pravo na postojanje. Što me je više bilo sram, više sam se trudila da popravim stvari. Htjela sam vratiti vrijeme unatrag, ponovo imati ljubav koju sam imala kad sam bila mala. Ali nikada nisu propustili priliku da to spomenu. Ponavljali su kao pokvarena ploča kako sam ih osramotila. Ne mogu ih kriviti. Nisam nikada trebala napraviti to što sam napravila - hoću reći, imali su tako visoka moralna očekivanja na mene. Sada im se samo želim iskupiti jer sam ih toliko povrijedila svojim grijesima pa radim sve što žele da napravim. To izluđuje mog muža. Često se jako svađamo oko toga. Ali ne mogu si pomoći. Samo želim da mi oproste.

Dok sam slušala tu ljupku mladu ženu, jako me ganula njezina patnja, koju je uzrokovalo ponašanje njezinih roditelja, te jačina njezine potrebe za negiranjem njihove odgovornosti za tu patnju. Činila se gotovo očajnom u pokušaju da me uvjeri kako je ona kriva za sve što joj se dogodilo. Njezino samookrivljavanje sastojalo se od roditeljskih dogmatskih religioznih uvjerenja. Znala sam da moram dobro isplanirati svoje postupke kako bih osvijestila Sandy koliko su njezini roditelji bili prema njoj istinski okrutni i emocionalno je zlostavljali. Odlučila sam da nije vrijeme za nekritičnost.

SUSAN: Znate što? Jako sam ljuta zbog te mlade djevojke. Mislim da su vaši roditelji bih grozni prema vama. Koristili su svoja religiozna uvjerenja kako vas kaznili. Mislim da niste zaslužili ništa od toga.

SANDY: Počinila sam dva smrtna grijeha!

SUSAN: Bili ste samo dijete. Možda ste pogriješili, ali ne morate zbog toga zauvijek ispaštati. Čak vam i crkva dopušta da se pokajete i nastavite sa svojim životom. Ako su vaši roditelji bili toliko dobri koliko kažete da su bili, trebali su pokazati neko suosjećanje.

SANDY: Oni su pokušali spasiti moju dušu. Da me nisu toliko voljeli, ne bi bilo stalo.

SUSAN: Pogledajmo to iz druge perspektive, što bi bilo da niste pobacili? I da ste rodili djevojčicu. Sada bi imala oko šesnaest godina, zar ne?

Sandy je kimnula, pokušavajući shvatiti kuda sam krenula.

SUSAN: Pretpostavimo da ona ostane u drugom stanju. Biste li se prema njoj ponašali na način kako su se vaši roditelji ponašali prema vama?

SANDY: Nikada!

Sandy je shvatila implikacije toga što je izrekla.

SUSAN: Pokazali biste više ljubavi. I vaši roditelji su trebali pokazati više ljubavi. To je njihov neuspjeh, ne vaš.

Sandy je provela pola svog života izgrađujući obrambeni zid. Takvi obrambeni zidovi su vrlo česti kod djece otrovnih roditelja. Mogu biti sastavljeni od različitih psiholoških blokova, ali najčešći, primarni materijal Sandyinom zidu je osobito otporan blok zvan "negacija".

Moć negacije

Negacija je najprimitivniji i najmoćniji obrambeni mehanizam. Ona uključuje izmišljenu realnost koja umanjuje ili čak negira utjecaj određenih bolnih životnih iskustava. Zbog negacije neki od nas zaborave što su nam roditelji činili, a to nam omogućava da ih zadržimo na

pijedestalu. Olakšanje koje donosi negacija je privremeno najbolje rješenje, ali cijena tog olakšanja je visoka. Negacija je poput poklopca na našem emocionalnom ekspres loncu: što je duže zatvoren, pritisak postaje veći. Prije ili kasnije taj će pritisak izbiti poklopac i doživjet ćemo emocionalnu krizu. Kad se to dogodi, moramo se suočiti s istinama koje smo očajnički nastojali izbjeći. Štoviše, sada se moramo s njima suočiti u razdoblju izuzetnog stresa. Ako unaprijed možemo proraditi našu negaciju, izbjeći ćemo krizu - otvarajući poklopac i lagano smanjujući pritisak.

Nažalost, vaša osobna negacija nije jedina s kojom se morate boriti. Vaši roditelji imaju vlastite sustave negacije. U trenutku kad nastojite rekonstruirati istinu o svojoj prošlosti, osobito ako ta istina nije povoljna za roditelje, oni mogu inzistirati na tome da "nije bilo tako strašno", "nije se dogodilo na taj način" ili čak "da se nije uopće dogodilo". Takve izjave mogu biti izvorima frustracija u vašim pokušajima da rekonstruirate svoju prošlost, dovodeći vaše doživljaje i sjećanja u pitanje. To može oslabiti vaše povjerenje u vlastitu sposobnost doživljavanja stvarnosti i otežati izgradnju samopoštovanja.

Sandyina negacija je bila toliko snažna da ne samo da nije mogla vidjeti svoju stvarnost, već nije mogla niti prihvatiti da postoji druga perspektiva. Suosjećala sam s njezinom boli, no morala sam je potaknuti da barem razmotri mogućnost da ima iskrivljenu sliku svojih roditelja. Nastojala

sam biti što manje agresivna:

Poštujem činjenicu da volite svoje roditelje i da vjerujete da su oni dobri ljudi. Sigurna sam da su napravili neke jako dobre stvari za vas dok ste odrastali. No, mora postojati dio vas koji zna ili barem osjeća da brižni roditelji ne napadaju toliko snažno dostojanstvo i vrijednost svog djeteta. Ne želim vas otuđiti od vaših roditelja, niti od vaše vjere. Ne trebate ih se odreći niti ih odbaciti. Ali, možda velik dio uklanjanja vaše depresije ovisi o odbacivanju fantazije da su vaši roditelji savršeni. Bili su okrutni prema vama. Povrijedili su vas. Što god da ste napravili, gotovo je. Nikakvo prigovaranje ili poništavanje to neće promijeniti. Možete li osjetiti koliko su duboko povrijedili osjetljivu djevojčicu u vama? I koliko je to bilo nepotrebno?

"Da" koje je Sandy izrekla bilo je jedva čujno. Upitala sam je boji li se o tome razmišljati. Samo je kimnula glavom, nijema od dubine svog straha. Ali je bila dovoljno hrabra da to spozna.

Beznadna nada

Nakon dva mjeseca terapije, Sandy je napredovala, ali je i dalje održavala mit savršenih roditelja. Sve dok ne odbaci taj mit, nastavljat će kriviti sebe za svu nesreću u svom životu. Zamolila sam je da pozove roditelje na seansu. Nadala sam se da ukoliko spoznaju koliko je snažno njihovo ponašanje utjecalo na Sandyin život, možda prihvate dio svoje odgovornosti ime olakšaju Sandyino nastojanje da promijeni negativnu sliku o sebi.

Nismo imali vremena da se upoznamo prije nego što je njezin otac započeo: Doktorice, ne znate kako je ona bila loše dijete. Bila je luda za dečkima i stalno ih je zavlačila. Svi njezini sadašnji problemi u vezi su s tim prokletim pobačajem.

Vidjela sam suze u Sandyinim očima. Požurila sam je obraniti: To nije uzrok njezinih problema i nisam vas pozvala da mi date popis njezinih zločina. Nećemo nikuda stići ako ste zato došli. Nije imalo uspjeha. Tijekom cijele seanse njezina majka i otac su izmjenjivali u napadima na svoju kćerku, usprkos mojim upozorenjima. Bio je to dug sat. Nakon što su otišli, Sandy se brzo ispričala zbog njih: Znam da mi danas nisu bili naklonjeni, no nadam se da su vam se dopali. Oni su zaista dobri ljudi, ali su valjda bili nervozni što su tu. Možda ih nisam trebala zamoliti da dođu... Vjerojatno ih je uzrujalo. Nisu navikli na ovakve stvari. Ali oni me zaista vole... Dajte im malo

vremena i vidjet ćete.

Ova seansa i nekoliko sljedećih sa Sandyinim roditeljima jasno su pokazale koliko su bili ograničeni da bi mogli vidjeti bilo koju alternativu kao uzrok problema njihove kćeri. Niti jedan od roditelja nije bio spreman ni u jednom trenutku priznati nikakvu odgovornost za te probleme. I Sandy ih je nastavila idealizirati.

"Oni su samo nastojali pomoći"

Kod mnoge odrasle djece otrovnih roditelja negacija je jednostavan, nesvjestan proces potiskivanja određenih događaja i osjećaja izvan svjesnog doživljavanja pa izgleda da se ti događaji nikada nisu ni zbili.

No drugi, poput Sandy, imaju suptilniji pristup: racionalizaciju. Kada koristimo racionalizaciju, koristimo "dobre razloge" pri opravdavanju i umanjivanju nečeg bolnog i neugodnog. Neke tipične racionalizacije su:

• Otac je vikao na mene samo zato jer ga je moja majka gnjavila.

• Moja majka je pila jer je bila usamljena. Trebala sam više biti kod kuće.

• Otac me je tukao, ali me nije htio povrijediti. Samo me htio naučiti pameti.

• Majka nikada nije obraćala pažnju na mene jer je bila tako nesretna.

• Ne mogu kriviti oca zbog toga što me je zlostavljao. Majka nije htjela spavati s njim, a muškarci trebaju seks.

Sve te racionalizacije imaju jednu zajedničku karakteristiku: služe da neprihvatljivo postane prihvatljivo. Na površini su djelotvorne, no jedan dio u nama uvijek zna istinu.

"Napravio je to samo zato što..."

Louise, sitna žena crvenkaste kose u srednjim četrdesetima, razvela se od trećeg supruga. Došla je na terapiju na inzistiranje svoje odrasle kćerke, koja je zaprijetila da će prekinuti sve svoje veze s njom ako ne učini nešto u vezi sa svojim nesavladivim neprijateljstvom.

Kad sam prvi puta vidjela Louise, njezino ekstremno ukočeno držanje i izraz lica s jako stisnutim usnama rekli su sve. Bila je vulkan zadržane ljutnje. Upitala sam je za razvod i rekla mi je da su je svi muškarci u njezinom životu ostavili; njezin trenutni suprug je samo zadnji primjer: Jedna sam od onih žena koje uvijek izaberu gospodina Pogrešnog. Početak svake veze je izvrstan, no znam da ne može trajati.

Pažljivo sam slušala Louise dok je obrazlagala tezu da su svi muškarci gadovi. Tada je počela uspoređivati muškarce svog života sa svojim ocem: Bože, zašto ne mogu naći nekoga poput mog oca? Izgledao je kao filmska zvijezda... Svi su ga jednostavno obožavali. Mislim, imao je karizmu koja je naprosto privlačila ljude. Moja majka je često bila bolesna i otac bi me izveo van... Samo on i ja. To su bili najbolji trenuci u mom životu. Razbili su kalup nakon mog oca, nema takvih kao što je bio on.

Upitala sam Louise je li njezin otac još živ, na što je odgovorila sa zamjetnom napetošću:

Ne znam. Samo je nestao jednog dana. Mislim da sam imala deset godina. Moja je majka bila prava gadura i on je jednog dana samo otišao. Bez poruke, bez telefonskog poziva. Bez ičega. Bože, kako mi nedostaje! Godinu nakon što je otišao, još sam uvijek bila sigurna da čujem njegov automobil kako dolazi svake večeri... Ne mogu ga kriviti za to što je učinio. Bio je tako pun života. Tko bi htio biti vezan za bolesnu ženu i dijete?

Louise je provodila svoj život čekajući da joj se vrati njezin idealizirani otac. Nije bila sposobna suočiti se s tim koliko je bio neosjetljiv i neodgovoran pa je opsežno koristila racionalizacije da bi ga u svojim očima održala poput boga - bez obzira na neizrecivu bol koju je kod nje izazvalo njegovo ponašanje. Njezine racionalizacije također su joj pomagale negirati bijes zbog što ju je napustio. Nažalost, taj bijes je našao izlaz u njezinim vezama s drugim muškarcima. Svaki put kad bi se počela viđati s nekim muškarcem veza bi se dobro razvijala, sve dok ga Louise ne bi bolje upoznala. No, kako bi se zbližavali, njezin strah od napuštanja izmakao bi kontroli. Strah bi se svaki put pretvorio u neprijateljstvo. Nije mogla vidjeti obrazac u činjenici da ju je svaki muškarac ostavio iz istog razloga: što bi se više zbližili, postajala sve više neprijateljski raspoložena. Nasuprot tome, tvrdila je da je njezino neprijateljsko ponašanje opravdano činjenicom

da je uvijek ostave.

Ljutnja na svome mjestu

Za vrijeme studija, jedna od knjiga iz psihologije sadržavala je niz crteža koji su ilustrirali kako ljudi pomiču osjećaje, osobito ljutnju. Prvi je prikazivao muškarca na kojeg je vikao njegov nadređeni. Očito, za njega nije bilo sigurno da viče na nadređenog pa je slijedeći crtež prikazivao njega kako pomiče svoju ljutnju vičući na suprugu kada se vratio kući. Treći crtež prikazivao je njegovu suprugu koja viče na djecu. Djeca su udarila psa, a pas je ugrizao mačku. Ono što me

impresioniralo u toj seriji crteža je činjenica da je to, usprkos svojoj jednostavnosti, začuđujuće precizan prikaz načina na koji prenosimo osjećaje s osobe prema kojoj su naši osjećaji usmjereni na lakšu metu.

Louisino mišljenje o muškarcima je savršen primjer: "Oni su takvi slabi gadovi... Svi. Ne može im se vjerovati. Uvijek se uzbude. Sita sam toga da me iskorištavaju". Otac ju je napustio. Da bi priznala tu činjenicu, morala se odreći svojih pomno čuvanih fantazija i božanske slike o njemu. Morala mu je dopustiti da ode. Umjesto toga, pomaknula je svoju ljutnju i nepovjerenje s oca na druge muškarce. Bez da je toga svjesna, Louise je stalno birala muškarce koji su se prema njoj ponašali na način koji ju je ljutio i razočaravao. Sve dok je mogla iskazivati svoju ljutnju prema muškarcima općenito, nije morala osjećati ljutnju na svog oca!

Sandy, o kojoj je bilo riječi ranije, pomaknula je ljutnju i razočaranje, koje je osjećala prema roditeljima i prema načinu na koji su se ponašali prema njoj zbog trudnoće i pobačaja, na svog supruga. Nije si mogla dozvoliti da bude ljuta na svoje roditelje - to bi bilo previše prijeteće za njihovu božansku sliku.

O mrtvima sve najbolje

Smrt ne okončava idealizaciju otrovnih roditelja. Činjenica je da je može pojačati. Teško je priznati povrede koje je nanio živi roditelj, no daleko je teže optužiti roditelja nakon smrti. Postoji snažan tabu vezan uz kritiziranje mrtvih, kao da zadajemo niske udarce. Kao rezultat toga, smrt otkriva neku vrstu svetosti i kod najgorih zlostavljača. Glorifikacija mrtvih roditelja gotovo je automatska. Nažalost, dok je otrovni roditelj zaštićen svetošću groba, oni koji preživljavaju dobivaju emocionalne ostatke. "O mrtvima sve najbolje" je očuvana otrcana fraza, koja često onemogućava pravo rješavanje konflikta s mrtvim roditeljima.

 

"Uvijek ćeš biti moj mali neuspjeh"

Valerie, visoku, krhku glazbenicu u kasnim tridesetima, uputio mi je zajednički prijatelj koji je bio zabrinut da je njezin nedostatak samopouzdanja sprečava u iskorištavanju mogućnosti njezine pjevačke karijere. Nakon petnaestak minuta, za vrijeme prvog susreta, Valerie je priznala da njena karijera ne napreduje: Više od jedne godine nisam imala nikakav nastup – čak ni u klavirskom klubu. Neko sam vrijeme radila u jednom uredu, kako bih platila režije. Ne znam. Možda je to neostvariv san. Prije par dana večerala sam sa svojim roditeljima. Došli smo do mog problema i otac je rekao: "Ne brini. Uvijek ćeš biti moj mali neuspjeh ". Znam da nije shvatio koliko me povrijedio, ali su me te riječi rastrgale.

Rekla sam Valerie da bi se svatko osjećao povrijeđenim u tim okolnostima. Njezin otac je bio okrutan i uvredljiv. Odgovorila mi je: To nije ništa novo. To je priča mog života. Ja sam obiteljska kanta za smeće. Uvijek sam okrivljavana za sve. Ako su on i mama imali problema, ja sam bila kriva za to. Bio je poput pokvarene ploče. A s druge strane, kad bih učinila nešto čime je bio zadovoljan, zračio bi ponosom i hvalio me pred svojim prijateljima. Bože, bilo je divno dobiti njegovu pohvalu, ali ponekad sam se osjećala kao emocionalni jo-jo.

Valerie i ja smo intenzivno radile nekoliko sljedećih tjedana Počinjala je dolaziti u kontakt s količinom svoje ljutnje i tuge u vezi s ocem. Tada je on umro od infarkta. Bila je to neočekivana smrt - šokantna, nagla; od one vrste za koju nitko nije spreman.

Valerie je bila preplavljena krivnjom zbog ljutnje na njega, koju je izrazila u terapiji: Sjedila sam u crkvi dok su ga prikazivali u najboljem svjetlu i slušala bujicu riječi o tome kako je bio divan

cijelog svog života. Osjećala sam se kao kreten jer sam ga pokušala okriviti za svoje probleme. Samo sam htjela oprost za bol koju sam mu nanijela. Razmišljala sam koliko sam ga voljela i kakva sam gadura bila prema njemu. Ne želim više pričati o ružnim stvarima... Ništa od toga više nije bitno.

Tuga ju je omela na neko vrijeme, no s vremenom je shvatila da smrt njezinog oca ne mijenja način na koji se ponašao prema njoj tijekom njezinog djetinjstva i odrasle dobi. Valerie je u terapiji gotovo šest mjeseci. Bila sam zadovoljna gledajući kako se njezino samopouzdanje postupno popravlja. Još uvijek nastoji pomaknuti svoju pjevačku karijeru, ali razlog za to više nije nedostatak pokušaja.

Skidanje s pijedestala

Bogoliki roditelji stvaraju pravila, sude i nanose bol. Kad roditelja pretvorite u boga, živog ili mrtvog, pristajete živjeti u njihovoj verziji stvarnosti. Prihvaćate bolne osjećaje kao dio svog života, možda ih čak racionalizira kao dobre za vas. Vrijeme je da prestanete.

Kad otrovne roditelje spustite na zemlju, kad nađete hrabrosti sagledati ih realistično, možete početi ujednačavati svoju moć u odnosu s njima.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SRPANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    bravo, čestitke oboma!

    18.07.2019. 18:01h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    izašla je moja 3. zajednička zbirka poezije "Eho poezije" Jadranka Varga i Ivan Dragičević

    17.07.2019. 12:38h
  • Član mkrmarmkrmar

    Lijep pozdrav svima !

    13.07.2019. 15:51h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    12.07.2019. 12:55h
  • Član bglavacbglavac

    Lijep pozdrav svima !

    29.06.2019. 07:43h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    27.06.2019. 11:11h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, lijep i radostan blagdan vam želim! Lp

    20.06.2019. 01:07h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Otrovni roditelji - Uvod Otrovni roditelji - Neadekvatni roditelji