Strah od ljutnje

Ljutnja je uznemirujuća emocija. Ljutnju možete povezati sa zlostavljanjem iz svog djetinjstva. Ljutnju možete povezati s ljudima koji su bili izvan sebe od bijesa. Možete se zabrinuti da ćete izgledati ružno ako se naljutite i da će vas ljudi odbaciti. Možete vjerovati da se dobri ljudi, puni ljubavi, nikad ne naljute, ili da se nemate pravo ljutiti na roditelje koji su vam dali život.

Ljutnja također i plaši. Možete se plašiti da ćete svojom ljutnjom uništiti nekoga, ili da ćete izgubiti kontrolu. Ili, kao Joe, možete se plašiti da nikad nećete moći prekinuti svoju ljutnju. Ovi su strahovi vrlo stvarni za svakoga od nas, ali ostaje činjenica:

Stvari za koje se bojimo da će se dogoditi ako se naljutimo, upravo su one stvari za koje postoji velika šansa da će se dogoditi ako se ne naljutimo!

Kada potiskujete svoju ljutnju, možete postati depresivnima ili neugodnima, i drugi vas ljudi mogu odbaciti, jednako kao i da ste otvoreno ljuti na njih. Potisnuta ljutnja je nepredvidiva - može eksplodirati u bilo koje vrijeme. A kad eksplodira, često je nekontrolirana. Ljutnja je uvijek destruktivna, osim kad njome upravljate, posebno ako dopustite da se zagnoji ispod vaše svjesnosti.

Suočavanje s ljutnjom

Odrasla djeca otrovnih roditelja imaju posebne teškoće sa svojom ljutnjom jer su odrasla u obiteljima u kojima se emocionalno izražavanje gušilo. Samo su roditelji imali privilegiju pokazivati ljutnju.

Većina djece otrovnih roditelja razvije visoku toleranciju spram lošeg postupanja. Možda imate samo nejasnu svijest o tome da vam se kao djetetu dogodilo nešto što nije uobičajeno. Vjerojatno uopće ne znate koliko ste zapravo ljutiti.

Vjerojatno se suočavate sa svojom ljutnjom na jedan od nekoliko načina: možete zakopati svoju ljutnju i postati bolesni ili depresivni; možete je preusmjeriti na patnju i mučeništvo; možete je umrtviti alkoholom, drogama, hranom ili seksom; ili možete eksplodirati u svakoj prilici, dopuštajući joj da vas pretvori u napetu, isfrustriranu, sumnjičavu, ratobornu osobu.

Nažalost, većina nas se oslanja na te stare, pouzdane, neuspješne metode suočavanja s vlastitom ljutnjom. One ne čine ništa da vam pomognu osloboditi se roditeljske kontrole. Daleko je efikasnije usmjeriti svoju ljutnju, na načine koji će vam pomoći da definirate sebe i svoje granice.

Dozvolite da vam pokažem neke uspješne nove načine upravljanja vlastitom ljutnjom:

1. Dozvolite sebi da budete ljuti, bez da bilo kako prešućujete svoje osjećaje. Ljutnja je emocija, baš kao što su i užitak i strah. Ona nije ni dobra ni loša - ona jednostavno jest. Ona vam pripada; dio je onoga što vas čini čovjekom. Ljutnja je i signal koji vam govori nešto važno. Može vam govoriti da su pogašena vaša prava, da ste iskorišteni ili uvrijeđeni, ili da vaše potrebe nisu zadovoljene. Ljutnja uvijek znači da se nešto treba promijeniti.

2. Izrazite svoju ljutnju. Udarajte jastuke, vičite na fotografije ljudi na koje ste ljuti, vodite zamišljene dijaloge s njima u autu ili kad ste sami kod kuće. Ne morate napasti ili verbalno uvrijediti nekoga da biste izrazili svoju ljutnju - razgovarajte s ljudima kojima vjerujete o tome koliko ste ljuti. Dok ne izvučete svoju ljutnju na otvoreno, ne možete se obračunati s njom.

3. Povećajte svoju fizičku aktivnost. Pretvaranje ljutnje u fizičku aktivnost može pomoći da oslobodite veliki dio napetosti iz svog tijela. Ako niste u mogućnosti igrati tenis, trčati ili voziti bicikl, pospremite pretrpani ormar ili se upišite na tečaj plesa. Fizička aktivnost, također, povećava izlučivanje endorfina - kemikalija u mozgu koje povećavaju vaš osjećaj dobrobiti. Otkrit ćete da će priznavanje ljutnje povećati vašu energiju i razinu produktivnosti. Ništa nije više iscrpljujuće od potisnute ljutnje.

4. Nemojte koristiti svoju ljutnju za jačanje negativne slike o sebi. Niste loši zato što ste ljuti. Za očekivati je da ćete se osjećati krivima zbog toga što ste ljuti, pogotovo na roditelje. Glasno recite: "Osjećam ljutnju. Imam pravo osjećati ljutnju. U redu je osjećati se krivim zbog ljutnje, ako je to potrebno da bih se mogao nositi s tom ljutnjom. Ne postupam pogrešno i nisam loš ako se tako osjećam."

5. Upotrijebite svoju ljutnju kao izvor energije za samodefiniranje. Vaša vam ljutnja može pomoći da naučite mnogo o tome što ste spremni, a što niste spremni prihvatiti u odnosu sa svojim roditeljima. Ona vam može pomoći definirati vaše granice. Može biti velikim korakom prema vašem oslobađanju od starih obrazaca pokoravanja, ugađanja i straha od neodobravanja vaših roditelja. Vaša vam ljutnja može pomoći preusmjeriti energije natrag na vas same i držati vas daleko od nemoguće borbe da promijenite svoje roditelje. Preokrenite: "Ljutim se jer mi otac nije nikada dopuštao da živim svojim vlastitim životom" u "Više neću dozvoliti ocu da me kontrolira ili obezvrjeđuje."

Upotrebljavajte ove tehnike kao smjernice koje će vam pomoći da postignete kontrolu nad svojom ljutnjom. Jednom kad to učinite, imat ćete mnogo vremena da roditeljima direktno izrazite svoju ljutnju. Ova će kontrola biti važna za uspjeh u vašim eventualnim sukobljavanjima s roditeljima, kao što ćemo vidjeti u 12. poglavlju.

Svatko ima teškoća s ljutnjom. Kontrolu nad njom nećete postići preko noći. Posebno su žene bile odgajane da ne pokazuju svoju ljutnju. Ženama je dopušteno da plaču, da otvoreno tuguju, da budu depresivne i da pokazuju nježnost, ali ljutnja se smatra neprikladnom za žene u našem društvu. Kao rezultat toga, mnoge žene privlače partneri koji mogu izraziti njihovu ljutnju umjesto njih. Na taj način one mogu posredno otpustiti dio svoje potisnute ljutnje. Nažalost, mnogi od tih muškaraca koji se lako naljute ujedno su i skloni kontroliranju i zlostavljanju.

Neophodno je za vašu dobrobit da se naučite uspješno nositi sa svojom ljutnjom. Kad prvi put stupite s njom u kontakt, možda ćete se većinu vremena osjećati krivim i nesigurnim. Budite strpljivi i ostanite tamo. Nećete ostati ljutiti zauvijek. Jedini ljudi koji ostaju zauvijek ljutiti su oni koji ne žele priznati svoju ljutnju, ili oni koji je koriste da bi postigli moć, putem zastrašivanja drugih ljudi.

Ljutnja je normalna ljudska reakcija na nepravedno postupanje. Odrasla djeca otrovnih roditelja očigledno imaju više od normalne količine ljutnje. Možda je manje očigledna činjenica da imaju i više od normalne količine tuge.

Tuga i tugovanje

"Kako to mislite da moram tugovati?", rekao je Joe. "Tko je umro?"

Tuga je normalna i nužna reakcija na gubitak. To ne mora biti gubitak života. Kao i Joe, vjerojatno ste doživjeli strahovite gubitke u svom djetinjstvu:

- gubitak dobrih osjećaja prema sebi

- gubitak osjećaja sigurnosti

- gubitak povjerenja

- gubitak radosti i spontanosti

- gubitak brižnih roditelja, punih poštovanja

- gubitak djetinjstva

- gubitak nevinosti

- gubitak ljubavi

Potrebno je da identificirate svoje gubitke, da biste doživjeli tugu. Morate proraditi te osjećaje, da biste se oslobodili njihovog pritiska. Bez da je to primijetio, Joe je počeo tugovati kad je stupio u

kontakt sa svojom ljutnjom. Tuga i ljutnja usko su povezane. Gotovo je nemoguće da jedna postoji bez druge.

Dosad možda niste shvaćali koliko su dalekosežni bili vaši gubici. Djeca otrovnih roditelja doživljavaju te gubitke gotovo svakodnevno pa ih često ignoriraju ili potiskuju. Ti gubici strahovito negativno utječu na osjećaj vlastite vrijednosti, ali budući da je tuga toliko bolna, većina će ljudi

učiniti sve da je izbjegne.

Zaobilaženje tuge može ublažiti tužne osjećaje neko vrijeme, ali će odgođena tuga prije ili kasnije doći i uhvatiti vas - ponekad kad je najmanje očekujete. Mnogi ljudi ne tuguju za vrijeme gubitka, zato što se od njih očekuje da budu "snažni", ili zato što vjeruju da se oni moraju pobrinuti za sve ostale. Ali svi se ti ljudi neizbježno slome, ponekad godinama kasnije, često zbog nekog beznačajnog događaja. Sve dok konačno ne dožive svoju zakašnjelu tugu, nisu sposobni ponovo stati na svoje emocionalne noge. Tuga ima svoj početak, sredinu i kraj. I svi moramo proći kroz te faze. Ako pokušavate izbjeći tugu, ona će uvijek biti s vama i sputavat će vaše dobre osjećaje.

Jačina tuge

Carol - kojoj je njezin verbalno zlostavljajući otac stalno govorio da smrdi - sjajno je napredovala u terapiji. Više se zalagala za sebe i u osobnom i u profesionalnom životu, a bila je i na putu da postane stručnjak u neobrambenoj komunikaciji. Međutim, kad je počela dolaziti u dodir sa svojom tugom, bila je zapanjena dubinom i jačinom svojih osjećaja: Osjećam se kao u koroti. Kad pomislim na to kakvo sam dobro, slatko dijete bila, a kako se otac užasno odnosio prema meni, i kako mu je mama jednostavno dopuštala da to čini, još uvijek ne mogu vjerovati. To me čini tako tužnom, iako znam da to nije bila moja greška. Zašto me tjerao da toliko patim? Jednu minutu plačem, drugu sam bijesna.

Razdoblje žalovanja uključuje šok, bijes, nevjericu i, naravno, tugu. Bit će trenutaka kad će se tuga činiti vječnom. Možda ćete se osjećati kao da nikad nećete prestati plakati. Možda ćete postati preokupirani svojom tugom. Možda ćete se je čak i sramiti. Većina muškaraca manje se srami ljutnje od izražavanja tuge. Za razliku od žena, muškarci imaju značajno veću podršku u pokazivanju agresije i ljutnje, nego u pokazivanju tuge ili boli. Mnogi muškarci plaćaju užasnu fizičku i emocionalnu cijenu zbog neljudskih očekivanja koja imamo od "pravih muškaraca".

Joe se, kao i većina muškaraca s kojima sam radila, osjećao puno ugodnije sa svojom ljutnjom, nego s tužnim, malim dječakom iznutra, zato što ga je taj mali dječak činio slabim i ranjivim. Kao zlostavljano dijete, Joe je rano naučio držati svoje emocije sigurno zaključanima. Kako bih mu pomogla da počne tugovati zbog onog što je izgubio u djetinjstvu, tražila sam da napravi vježbu "pogreb". To je vježba koju često koristim, posebno s odraslima koji su bili zlostavljani kao djeca. U svom uredu držim vazu sa suhim cvijećem, koju sam stavila pred Joea da simbolizira grob. Zatim sam od njega zatražila da ponovi sljedeće:

Ovdje pokapam svoju fantaziju o dobroj obitelji. Ovdje pokapam svoje nade i očekivanja od svojih roditelja. Ovdje pokapam svoju fantaziju da postoji nešto što sam kao dijete mogao učiniti da ih promijenim. Znam da nikada neću imati onakve roditelje kakve sam želio i tugujem zbog tog gubitka. Ali ga prihvaćam. Neka te fantazije počivaju u miru.

Kako je Joe završio ovaj govor, suze su se pojavile u njegovim očima te je rekao: Bože, Susan, to tako prokleto boli. To stvarno boli! Zašto moram prolaziti kroz to? Osjećam se kao da sam zaglibio u samosažaljenje. Revoltiran sam time. Zar nije kao da samo žalim samog sebe? Mnogim je ljudima bilo gore nego meni.

Odgovorila sam: Vrijeme je da počnete žaliti tog malog dječaka koji je bio tako jako povrijeđen. Tko će to drugi učiniti? Želim da zaboravite sve što ste čuli o samosažaljenju. Tugovanje zbog gubitka sretnog djetinjstva nema nikakve veze sa žaljenjem samog sebe. Ljudi koji zaglave u samosažaljenju čekaju da netko drugi popravi njihov život umjesto njih. Oni izbjegavaju osobnu odgovornost. Njima nedostaje hrabrosti da naprave posao koji tražim da vi obavite. Tuga je aktivna, ne pasivna. Ona vam pomaže da ne ostanete zaglavljeni. Dopušta vam da se oporavite, da napravite nešto stvarno sa svojim problemima.

Ako ste kao većina ljudi - kao Joe - činit ćete sve da ne izgledate samosažalijevajuće. Možda ćete čak lagati samome sebi o tome da imate pravo na tugovanje zbog svojih gubitaka. Dokle god ne oslobodite svoje unutrašnje dijete pomoću osjećanja i izražavanja ljutnje i tuge, jednostavno ćete

se nastavljati kažnjavati.

Ne možete zaustaviti svoj život

Iako je odrađivanje tuge nužno za promjene koje želite učiniti, ne možete zaustaviti svoj život dok to radite. I dalje imate odgovornosti prema sebi i drugima, i dalje morate normalno djelovati. Ljutnja i tuga mogu svakoga od nas izbaciti iz ravnoteže, zato je od životne važnosti da se posebno dobro pobrinete za sebe tijekom ovog perioda. Učinite sve što možete da biste sudjelovali u aktivnostima koje su vam ugodne i zanimljive. Ne morate misliti o ovim stvarima dvadeset i četiri sata dnevno. Budite dobri prema sebi, kao što biste bili dobri prema prijatelju koji prolazi kroz težak period. Potražite svu moguću podršku koju možete dobiti od ljudi kojima je stalo do vas. Pomaže da pričate o svojoj tuzi, iako neki ljudi neće moći podnijeti slušanje o tome. Mnogi se ljudi nisu suočili sa svojom vlastitom tugom iz djetinjstva pa vaša tuga može biti prijetnja njihovim bedemima.

Napravite listu od deset stvari koje možete učiniti svaki tjedan, a koje će vam pomoći u razdoblju tugovanja. Shvatite to kao "ugovor o brizi" koji sklapate sa samim sobom. Vaš bi ugovor trebao uključivati opuštajuće aktivnosti koje pružaju užitak. To može biti nešto jednostavno, poput duge kupke, odlaska u kino, češćih izlazaka sa sportskim timom ili vremena posvećenog čitanju uzbudljivog romana. Što god se našlo na vašoj listi, važno je da činite te stvari, a ne da samo razmišljate o njima.

Tuga ima svoj kraj

Iako je možda teško povjerovati u to dok ste usred svog rada, tuga ima svoj kraj. Potrebno je vrijeme da se riješite tuge, ali to nije proces bez kraja. Bit će vam potrebno vrijeme da integrirate i prihvatite činjenice o svojim gubicima. I bit će vam potrebno vrijeme za preusmjeravanje energije s bolne prošlosti na iznova rođenu sadašnjost i obećavajuću budućnost. Ali, na kraju, bolne će rane postati manje bolni ožiljci. Sigurno ćete se osjećati bolje kad prihvatite činjenicu da niste odgovorni za gubitke zbog kojih tugujete.

Preuzimanje osobne odgovornosti

Stavljanje odgovornosti tamo gdje zaista pripada - dakle, u ruke vašim roditeljima - ne daje vam dozvolu da opravdate sva samoporažavajuća ponašanja time što ćete reći: "Sve je to bila njihova greška". Oslobađanje djeteta koje ste bili, ni na koji način ne oslobađa vas koji ste odrasli od preuzimanja odgovornosti.

Sljedeća će vam lista pomoći da se usmjerite na neke od tih odgovornosti koje vrijede za vaš odnos s roditeljima. Glasno izgovorite:

"Kao odrasla osoba, u odnosu sa svojim roditeljima odgovorna/an sam za to da...", i zatim tome dodajte svaku pojedinu stavku na listi:

1. da postanem odvojena osoba od svojih roditelja

2. da iskreno promatram svoj odnos s njima

3. da se suočim s istinom o svom djetinjstvu

4. da skupim hrabrosti da priznam povezanost između događaja u djetinjstvu i svoga odraslog života

5. da skupim hrabrosti pokazati im svoje prave osjećaje

6. da se suočim se s njima i umanjim moć i kontrolu koju imaju nad mojim životom, bez obzira na to jesu li živi ili mrtvi

7. da promijenim svoje vlastito ponašanje kada je okrutno, zlostavljačko, kritizersko ili manipulirajuće

8. da pronađem prikladne izvore koji će mi pomoći izliječiti svoje unutrašnje dijete

9. da povratim svoju moć odrasle osobe i samopouzdanje

Važno je da shvatite da su stavke na listi ciljevi za koje se trebate boriti, a ne stvari koje se ostvaruju preko noći. Tijekom vašeg rada na tim ciljevima, bit će i pogoršanja. Možda ćete se vratiti na stara ponašanja i obrasce mišljenja, štoviše, možda ćete odlučiti da ih sve zapakirate unutra. Nemojte biti obeshrabreni. Zapravo, i treba očekivati da ćete biti izbačeni sa staze. Ovo je put napretka, ne savršenstva. Neki će ciljevi možda biti lakši od drugih, ali sve ih je moguće doseći; možete osloboditi dijete u sebi od učestalog kažnjavanja.