Ukoliko čovjek ne uspije da bude nepristrasan u svemu ovome, onda mu prijeti opasnost da zapadne u iluziju dublje nego što se u njoj prethodno nalazio. Tako će se on naći u situaciji koja je gora od one prijašnje, i ne samo to, uspostavljene veze između njegovih centara mogu popucati i ako njegov magnetni centar nije dovoljno jak da preuzme kontrolu nad njima, onda će čovjek postati nemoralan i opasan, kako za sebe samog, tako i za druge.
[A kad nečisti duh izađe iz čovjeka, ide kroz bezvodna mjesta tražeći pokoja, i ne nađe ga. Onda reče: da se vratim u dom svoj otkuda sam izašao; i došavši nađe ga praznog, pometenog i ukrašenog. Tada otide i uzme sa sobom sedam drugijeh duhova gorijeh od sebe, i ušavši žive ondje; i bude potonje gore čovjeku onome od prvoga. (Mateja, XII 43-45, Luka, XI 24-26)]
Druga, pozitivna metoda, odnosi se na čovjeka čiji se centar gravitacije mentalnog života nalazi u njegovom srcu. Taj čovjek ima neki svoj ideal i pokušava da ga ostvari. On će u tom slučaju morati da sastavi, odnosno, pridruži sve elemente u njegovoj Ličnosti koji u sebi sadrže sjemenje tog ideala. Ova metoda je suprotna od prošle po tome što se ovdje ne radi ni o kakvom isključivanju nestabilnih elemenata, nego o sintezi onih elemenata koji imaju određene karakteristike.
Ni ova metoda nije bezopasna. Opasnost se ovdje nalazi u odabiranju pravog ideala. Ukoliko to nije učinjeno sa jednom dubokom iskrenošću prema samom sebi, onda u čovjeku dolazi do podijeljenosti i pucanja unutrašnjih veza, što na kraju može završiti rascjepom u Ličnosti.
Nepristrasnost i iskrenost prema samom sebi su dva ključna pojma u svemu ovome.
Još jedna stvar koja nas često dovodi do zabune je ta što mnogi od nas misle da je teoretsko znanje o svemu ovome sasvim dovoljno, da bi čovjek mogao napredovati. Naravno, tu se radi o jednoj velikoj zabludi.
U realnosti, ezoterički rad zahtjeva jedno neprestano ulaganje napora u analizu i sintezu, kako bi se konsolidovalo svako zrno uspjeha kojeg smo skupili na našem maršu prema Putu, ili na Putu.
Uticaji kojima nas život neprestano izlaže su izmješani i uzurpirani. Mi posjedujemo određene sposobnosti i jednu određenu slobodu djelovanja, kako bi mogli birati između njih. Mi takođe posjedujemo jednu silu koja nam može omogućiti da radimo na tom izboru. Ta sila se zove – pažnja.
Pažnja je jedini kapital kojeg mi posjedujemo. Međutim, mi ga možemo koristiti na ispravan ili pogrešan način. U mnogim slučajevima, moglo bi se reći da je to jedna naša sposobnost koju mi rijetko koristimo, te je tako jednostavno, puštamo da se raspršava. Pažnja nam je veoma bitna, pogotovo za kontrolu negativnih emocija, koje nas oslabljuju i u nama izazivaju gubitak onih sila koje smo uspjeli da skupimo uz pomoć velikog napora. U nekim slučajevima, to može ići toliko daleko da uzrokuje jedan potpuni raspad sistema unutar nas. Jedno budno motrenje će nam pomoći da zaustavimo ovu vrstu emocija u momentu kad se one pojave. Kasnije ćemo biti u stanju da na terenu koji je pročišćen na ovaj način, pustimo pozitivne emocije da slobodno teku i tako nas obogate i omoguće nam da skupimo dodatnu snagu, koja će nam onda omogućiti da nastavimo sa svojim ezoteričkim radom.
~***~
Odnos muškarca i žene sa ezoteričke tačke gledišta
[Ali niti je muž bez žene, niti žena bez muža u Gospodinu. (I Korinćanima, XI 11)]
Ezoterička evolucija, po svojoj prirodi je evolucija koja uključuje oboje, muškarca i ženu. Nije samo Adam ‘izgnan iz raja,’ nego Adam i Eva, zajedno. Svako od njih dvoje je doživjeo taj ‘pad’ na svoj način. Isto tako, na povratku u ‘raj’ muškarac i žena moraju da rade zajedno, kao polarna bića, jer su zajedno i izgnani iz njega.
U Tradiciji postoji jedan postulat koji kaže da je muškarac u stanju da se kreće direktno u pravcu do jednog određenog cilja, dok žena nema kapacitet za tako nešto. Ukoliko ona želi da dosegne određeni cilj, ona mora naći muškarca koji ima isti cilj i pokušati da ga ostvari zajedno s njim. To može biti njen muž, brat, duhovni učitelj ili neko ko dobro vlada tajnama ezoteričke nauke. Uloga žene u ‘iskupljenju’, odnosno, povratku nazad, trebala bi biti slična onoj ulozi koju je ona odigrala u događanjima neposredno prije ‘izgnanstva iz raja’. Ona treba da bude nosilac inspiracije.
Simbolično rečeno, žena nakon što je u svojoj plodnoj i bujnoj mašti začela ideju da okusi pojam Iluzije, ona je taj njen plod, nakon kušanja, ponudila i svom mužu, tako da su oboje zajedno posrnuli. Tada je počeo i jedan dugačak put učenja, što predstavlja plod Drveta Dobra i Zla.
Pojam pronicljivosti je veoma bitan jer se bez pronicljivosti ili razboritosti ne može daleko stići na ezoteričkom polju. Problem je u tome što čovjek nema u sebi jedan apsolutni koncept o Dobru i Zlu. Svaka zraka svjetlosti koja dospije u njegovo oko nosi sa sobom i jednu sijenku, koja je često u stanju da zavara i one koji su prilično inteligentni. Tako, kad iskreno hoćemo da riješimo neki problem, mi nalazimo skoro isti procenat razloga za i protiv određenog rješenja. Čovjek nije u stanju da donese neku permanentnu odluku. Ljudi čija psiha nije orjentisana uz pomoć neke ideje vodilje, su generalno nepokretni sve do momenta kada na osnovu nekog vanjskog impulsa odluče nešto, što im onda neko određeno vrijeme diktira njihovo ponašanje u životu.
Za one koji krenu u potragu za Putom, sve ovo se mijenja. Ta potraga predstavlja jedan stalni cilj. Tako, bez obzira što on razumije da je sve relativno, takav čovjek je sada u stanju da ovlada konceptom pozitivnog i negativnog: sve ono što ga vodi prema cilju kojeg si je on postavio i sve što mu pomaže da ga ostvari, za njega predstavlja – Dobro; sve sto ga zavlači na stranu, zaustavlja ga, gura ga nazad ili uopšteno rečeno, sve što mu stvara prepreke, bilo fizičke ili psihološke prirode, na putu koji ga vodi prema cilju, postaje za njega – Zlo.
Ovo predstavlja jednu opštu definiciju koja važi kada se o potrazi za Putom radi.
~***~
Jedna jaka psihička kriza je nešto što će zadesiti svakog tragaoca odmah na početku njegovog ezoteričkog rada, pogotovo ako psihički šokovi kojima je on bio prethodno izložen nisu bili dovoljno jaki. Tu dolazi do jedne unutrašnje borbe izmedu afirmacije i negacije, koja može da izazove jednu duboku sumnju, usljed koje će neki od tragalaca da prekinu svoj rad na ezoteričkom polju.
Realno rečeno, jedna takva bitka je svakom tragaocu neophodno potrebna jer samo ona ima taj potencijal da u njemu proizvede jednu jaku napetost koja u jednom momentu može postati fizički skoro nepodnošljiva. Upravo u tom momentu će se pojačati i trenje između onog mnoštva elemenata u njegovoj Ličnosti, što će na kraju dovesti do izbijanja jedne vatre koja će mu ‘zapaliti’ srce. Ta vatra, koja se pretvara u jedan unutrašnji oganj, prouzrokuje u čovjeku jednu fuziju (nju smo prethodno već pomenuli), koja ukoliko se pravilno upotrijebi, predstavlja prvi važan i opipljiv rezultat ezoteričkog rada.
Ukoliko muškarac i žena rade zajedno i - ukoliko su oni polarna bića, - uloga žene će u svemu ovome biti isto toliko važna kao i uloga muškarca. Ona će kao inspirator pružati podršku muškarcu u trenucima kada on padne u krizu i kada se obeshrabri. To će s vremena na vrijeme biti neminovno, jer i ezoterički rad prolazi kroz tzv. oktave Zakona Broja Sedam. Ona će takođe inicirati one dodatne šokove kada ezoterički rad ude u fazu zastoja. Moglo bi se reći da ovakva jedna vrsta saradnje između muškarca i žene potvrđuje polarizovanost ta dva bića.
Sada, kada smo ušli u eru Svetog Duha, u kojoj sve što je lažno – mada, ponekad i sa najboljim namjerama – mora da pukne i doživi raspad, problem istinskog polariteta parova od ključnog je značaja. Ta dva bića, koja bi trebala biti polarna, ne mogu biti apsolutno sigurni u tu svoju polarnost sve do određenog vremena u budućnosti, kada dostignu nivo čovjeka br. 4 i nađu se na pragu 5-tog nivoa. To je zbog toga što oni, iako u suštini polarni, svaki sa sobom nose i jednu prošlost koja prekriva njihovo istinsko ‘Ja’, različitim pokrovima. Tek kada oni postepeno počnu odbacivati sa sebe djelove te fasade i kada se ispod nje počne pojavljivati njihovo istinsko lice, doći će i do njihovog postepenog otkrivanja jedno drugom, što im može donijeti jednu neopisivu radost i sreću. Tako će i njihova ljubav svakim danom sve više rasti. Ona će danas biti veća nego juče ali mnogo manja nego sutra.
To je put Pobjede.
Prema Tradiciji, postoji samo jedan Put, međutim, postoje i tri Prilazna puta koja vode ka njemu i svaki od njih je u vezi sa jednim od tri osnovna tipa vanjskog čovjeka. Put se predstavlja kao jedna rijeka koja se ulijeva u Okean kroz svoja tri rukavca. Voda iz te rijeke potiće iz jednog mirnog jezera koje se nalazi visoko u planinama, a samo jezero odražava u sebi nebesku ljepotu.
Evolucija prema Svijesti podrazumijeva kretanje iz zone posljedica ka zoni uzroka. Drugim riječima rečeno, radi se o usponu stepenicama koje vode od – biti proizvod, do – biti proizvodać; od mehaničke egzistencije, koja podrazumijeva Smrt, - prema egzistenciji kojom upravlja stvaralački duh, koji predstavlja Život.
~***~
Pitanje cilja je veoma bitno. Šta je to cilj života? Šta bi mogao da bude njegov cilj? Život je besmislen ukoliko nema neki cilj – u ezoteričkom smislu te riječi. Ta tačka gledišta istovremeno pravi razliku između indirektnih i direktnih ciljeva ljudske egzistencije.
Indirektni ciljevi karakteristični su za opšti slučaj, čovječanstvo kao jednu cjelinu. Čovjek prati životni tok. Nesvjestan da to čini, on služi interesima “Prirode” kroz jednu igru rađanja, ljubavi i smrti; i tako doprinosi razvoju Zraka Stvaranja.
Direktni ciljevi stvoreni su za specijalne slučajeve. Ovdje čovjek ide protiv opšteg životnog toka. On se individualno penje kosmičkim stepenicama, nakon što je prvo neutralizovao uticaj “Mjeseca” unutar sebe, kojeg on ispoljava na organski život kako bi zadovoljio svoje vlastite potrebe. Direktan cilj se ne može shvatiti, formulisati i slijediti od strane čovjeka osim po cijenu jednog svjesnog napora.
Postoji samo jedan direktan cilj, međutim, tu se radi o jednom dugoročnom cilju koji koji se jedino može ostvariti u fazama. Na svom putu, čovjek koji teži da dosegne Put, mora da formuliše svoje tzv. kratkoročne i srednjeročne ciljeve. Jedan jedini cilj mora se postizati ili ostvarivati u jedno određeno vrijeme i on mora biti u dometu snaga koje tragaoc posjeduje u sebi.
Ovo je par primjera nekih mogućih direktnih ciljeva:
- postati gospodar nad samim sobom
- sticanje stvaralačkog duha, kao izvora inspiracije
- podizanje fizioloških procesa do nivoa budne svijesti
- sticanje novih sposobnosti
- aktivno učestvovanje u obavljanju nekog ezoteričkog projekta
- kompletna regeneracija svog bića
~***~
Gledajući sebe i druge, uz pomoć sredstava koja mu stoje na raspolaganju, vanjski čovjek često nije u stanju da odredi kad nešto – stvarno jeste i kad se nesto čini da jeste, niti on može da shvati razliku između ta dva pojma. Gledajući kroz prizmu nerazvijenog organizma svoje Ličnosti, ono što je stvarno Istinsko, njemu se čini da je relativno. Razlikovanje istinskog od relativnog je posebno teško za čovjeka tipa 1, 2 ili 3, koji nemajući stvarne kriterijume za određivanje te vrste razlike, na kraju kaže: ‘sve je relativno,’ što je jedna tvrdnja koja ima samo relativnu vrijednost.
Tradicija naglašava da je veoma bitno spoznati duboku važnost čovjekove sposobnosti razlikovanja između pojmova biti i činiti se. Da bi se razumjela suština te problematike, trebalo bi se vratiti Izvoru i razumjeti da se Manifestacija izražava u obliku stvorenog Univerzuma, gdje odnos između Beskonačnog i Nule takođe odražava odnos između jedne beskonačno velike količine i beskonačno male količine. Kvantitativno gledajući taj odnos predstavlja jednu veoma malu varijaciju, međutim, sa kvalitativne strane, ona je prilično velika.
Prema metodologiji same Kreacije, inicijalna Nula se dijeli na beskonačan broj zasebnih nula a svako od nas potiče iz jednog od količnika te Nule, što je u stvari naša Ličnost. Tako da smo mi time dobili jednu tzv. posuđenu egzistenciju.
Tradicija dalje kaže da se značenje Kreacije sastoji u jednoj realizaciji, u odnosu na Nulu, Sjedinjenja koje po svojoj suštini analogno Beskonačnosti.
To znači da je naša misija da u životu takođe ostvarimo jedan količnik Sjedinjenja, počinjući od količnika Nule.
*[Ovo je normalno izraženo grupom matematičkih formula koje predstavljaju Stvaranje, od faze nemanifestovanog Apsoluta, preko ideje, pa do Ostvarenja Univerzuma, koje sam ja ovom prilikom izostavio. To inače spada u jednu posebnu ezoteričku granu pod nazivom Doktrina Brojeva].
~***~
Znači, naša Ličnost, u suštini ima jednu posuđenu egzistenciju, što bi se današnjim riječnikom moglo usporediti sa životom na kredit. Tako bi mi uz pomoć te Ličnosti trebali ostvariti istinsku Individualnost što bi nam onda omogućilo da uzmemo aktivnog učešća u opštoj evoluciji ovog Univerzuma. Tako bi nam i naše tijelo, koje predstavlja samo jedno boravište za našu Ličnost, trebalo omogućiti da ostvarimo jedno istinsko sjedinjenje. Nama bi trebalo biti jasno da kredit kojeg smo dobili nije neograničen i sa te tačke gledišta trebalo bi obratiti pažnju na ono što je rečeno u Paraboli o talantima. (Mateja XXV 13-30)
Stoga mi u našoj potrazi za Putom moramo zaraditi pet talanata za pet, ili bar dva za dva, što simbolično predstavlja našu transformaciju iz vještačkog u istinito.
~***~
Biti podrazumjeva bivstvovanje u Sadašnjosti. Mi ne možemo još uvijek biti u Budućnosti, nismo više ni u Prošlosti, ali šta je to Sadašnjost?
‘Ja’ Ličnosti, koje je u suštini samo jedan kredit, samo je jedno privremeno ‘Ja’ koje čovjek koristi u nedostatku svijesti istinskog ‘Ja’. Sa ovim ‘Ja’ Ličnosti, čovjek živi ili u Budućnosti ili u Prošlosti. Ličnost nema Sadašnjost, ona joj se samo čini kao jedna nejasna demarkaciona linija. Kada se ta linija dosegne, Budućnost se misteriozno pretvara u Prošlost. Ono što mi nazivamo Sadašnjošću, to je u stvari nedavna prošlost zajedno sa našim slutnjama o bliskoj Budućnosti. Istinska Sadašnjost, kako se čini, za nas ne postoji.
U realnosti, sukcesija događaja u Vremenu, Istorija u svakom svom aspektu, sastoji se od jedne neprekidne sukcesije nezavisnih i autonomnih čestica istinske Sadašnjosti. Drugim riječima, naša predstava o jednoj demarkacionoj liniji gdje se Budućnost transformiše u Prošlost, je pogrešna. Naš klasični koncept o Budućnosti i Prošlosti je takode pogrešan. U stvari, sve što postoji, postoji u Vremenu. Da bi se potvrdilo njegovo postojanje, jedan objekat koji posjeduje tri dimenzije u prostoru i koji je formiran od čvrste materije, još uvijek treba jedan elemenat vremena. Ukoliko mu se ne da taj elemenat vremena, on onda ne može da egzistira. Tako, Sadašnost ima jedan svoj produžetak, koji joj je neophodan. Za vanjskog čovjeka, taj produžetak je veoma kratak i individualne je prirode.
~***~
Kod svih živih bića trajanje Sadašnjeg momenta je individualno. Kod vanjskog čovjeka, taj momenat traje od njegovog udisaja do izdisaja, što podrazumijeva u prosjeku 3 – 4 sekunde. To vrijeme podrazumjeva njegovo maksimalno trajanje Sadašnjosti. U momentu kada se kod čovjeka naglo pojave emocije, njegovo se disanje ubrzava te tako i trajanje Sadašnjosti smanjuje. Sadašnjost se smanjuje proporcionalno sa ubrzavanjem disanja. Nasuprot tome, neko ko – uz pomoć integracije svoje Sadašnjosti – uspjeva da u nenormalnim uslovima održi svoj fizički ritam u svom normalnom stanju, u stanju je i da zadrži mir i pribranost, što mu onda omogućava donošenje racionalnih odluka.
(Onaj koji je u stanju da za vrijeme bitke čuje topot kopita svog konja, biće pobjednik.)
Za ljude koji su skloni čestom utapanju (u vanjski život) Sadašnjost se gubi; tako se i one gube kad zapadnu u konfliktne situacije, te često žale zbog odluka koje su donjeli u tim momentima.
S druge strane, što je čovjekova koncentracija dublja, disanje je sporije a Sadašnost duža. Kod stanja kontemplacije, sadašnjost se ne može percipirati.
~***~
Doktrina Sadašnjosti
Čovjek na sebe gleda kao na jedan jedan poprečni presjek sadašnjeg momenta a tako ga vide i drugi slični njemu. Iza tih sukcesivnih sekcija od kojih svaka predstavlja jedan jedini momenat, mi možemo naći jedan cijeli film. Između njegovih granica označenih rodenjem i smrću, taj film predstavlja cijeli nas život, sva druga bića s kojim smo bili u kontaktu, kao i jedan skup moralnih i materijalnih okolnosti koje su nas okruživale.
To se može porediti i sa onim što se događa kada gledamo neki film kroz onaj uski otvor na kaleidoskopu. To nam daje i jednu iluziju kretanja u vremenu. Širina otvora kaleidoskopa odgovara našoj Sadašnjosti, odnosno, periodu od jednog udisaja do drugog. (diferencijalna razlika prezenta)
U realnosti, Sadašnjost nema svoje trajanje. Ona ne traje; sve što traje, samo se proteže u Vremenu i tako automatski egzistira na cijelom području Budućnost-Prošlost. Međutim, mada je sama Sadašnjost smještena izvan Vremena, mi ćemo morati koristiti pojam ‘trajanje Sadašnjosti’ kako bi naš linearni um lakše shvatio ovaj koncept.
Tako uz pomoć primjera kaleidoskopa možemo reći da mjereći trajanje nečije individualne Sadašnjosti, uz pomoć vremenskih jedinica, mi u suštini ne mjerimo Sadašnjost, nego samo širinu otvora kaleidoskopa, kroz kojeg čovjek posmatra životni film.
Ukoliko npr. zamislimo jedno jednodimenzionalno biće, jednu živu tačku obdarenu inteligencijom, koja živi na jednoj zakrivljenoj geometrijskoj liniji, onda možemo reći da će ta tačka biti svjesna prostora samo u smislu onoga što je neposredno ispred nje, iza nje i tamo gdje jeste. Zbog toga što njen um nema sposobnost koncepcije druge dimenzije, ona će misliti da živi na jednoj pravoj liniji, pošto joj pojam zakrivljenosti ne može biti poznat.
Ljudsko biće je trodimenzionalno u prostoru a jednodimenzionalno u vremenu. Tako čovjek živi u Vremenu pravolinijski, i nije u stanju da primjeti ništa izvan te linije. Isto kao i u slučaju one tačke iz gornjeg primjera, svo njegovo poimanje svodi se na to šta stoji neposredno iza njega, ispred njega i tu gdje se on trenutno nalazi – tj. u Sadašnjosti, koju on percipira bez onog njenog produžetka .
- nastavlja se -
irida
bglavac
