Već prethodno smo uporedili čovjeka sa jednom ćelijom organskog života na zemlji i naglasili da se on, samim tim što pripada tom organizmu, nalazi pod kontrolom Generalnog Zakona a tek kada uspije da pobjegne od njega, on se može izdići do jednog višeg nivoa gdje će biti pod uticajem Zakona Izuzetka.

  Mi u suštini nismo svjesni stepena u kome smo podvrgnuti kontroli od strane Generalnog Zakona. Djelujući na nas isto kao i na naše ćelije, taj zakon nas stalno sputava težeći da nas vrati na naše mjesto. Njegovo dejstvo ostavlja nam veoma malo prostora za djelovanje i ograničava nas na različite načine.

  Slobodno se može reći da ukoliko čovjek živi ‘kao i svi ostali’, tj. ukoliko ne silazi sa “utabane staze,” moguće je da on nikada ni ne primjeti dejstvo ovog zakona na samom sebi, jer će ga u tom slučaju taj zakon vjerovatno ignorisati.  Međutim, ako čovjek počne poduzimati određene radnje koje nisu uobičajene, pogotovo ako se počne baviti ezoterikom, onda ova sila počinje da djeluje na njega tako što će ga izložiti svakoj vrsti poteskoća i prepreka, kao bi ga vratila na onu tačku na kojoj on, prema Generanom Zakonu, mora da bude. Mnogi od nas intuitivno znaju da ovaj zakon postoji i da on može biti obučen u različita odijela, čak iako ga nisu direktno upoznali.

  Ukoliko ta konzervativna sila, koja je u službi Generalnog Zakona, ne može da nas zaustavi djelujući direktno na nas, onda će ona u mnogim slučajevima pokušati da djeluje na nas indirektno, preko ljudi koji se nalaze u našoj blizini. [ I neprijatelji čovjeku postaće domašnji njegovi – (Mateja X, 36). Nema proroka bez časti, osim na postojbini svojoj i u domu svojemu; (Mateja XIII 57, Marko VI 4, Luka IV 24, Jovan IV 44)]

  U ezoterici, sila koja nas drži u iluziji simbolično se predstavlja zmijom. Zmija personifikuje iluziju, tačnije – moć iluzije koja je implantirana u čovjekov organizam, kao i moć koju ona ima na raspolaganju. Bitno je napomenuti da ova sila, koja nas često dovodi u opasnost, ima i jednu svoju pozitivnu stranu,  a to je - stvaralačka mašta.

  Tom silom iluzije moguće je ovladati i integralno je usmjeriti u pozitivnom pravcu, međutim, takvo jedno njeno preobraćanje mogu ostvariti samo oni koji se kreću prema ezoteričnom Putu ili se već nalaze na njemu. Kod vanjskog čovjeka ta sila izaziva negativne posljedice, koje su rezultat jedne serije iluzija koje ona proizvodi.  U Tradiciji, ova sila se označava pojmom – mala zmija, zbog toga što, kada se ona probudi i uputi u konstruktivnom pravcu, samo njeno djelovanje čovjeku odaje utisak jednog valovitog kretanja. 

  Jedino stupanjem na ezoterički Put, za čovjeka je moguće da se otrgne od iluzije i tako ispravi grešku koju su načinili naši zajednički pretci. Sve dok se njome ne ovlada, sila iluzije držaće svakoga od nas na svom mjestu i tjerati nas da neprestano ponavljamo jednu te istu grešku, navodeći nas da često prihvatamo laži kao istinu. Tako čovjek uronjen u lažnoj realnosti umjesto da napreduje, čini jedan korak naprijed, pa dva nazad, dva naprijed, pa jedan nazad, i tako stalno. Na kraju ga obuzima jedna opšta isrpljenost, koja ga onda vodi u smrt.

U ovom vještaškom životu koji se nalazi pod direktnom upravom Iluzije, mi svakodnevno moramo sami sebi da potvrđujemo svoje vrijednosti, ukoliko ne  želimo da upadnemo i u neku drugu zamku. Ponekad smo u stanju da vidimo kako ta iluzija djeluje na druge ali ne i kako ona djeluje na nas. Tako nastavljamo da iz dana u dan živimo na isti način, dok one sile koje označavamo pojmom đavola, trijumfuju. Kako god to da nazovemo, ono ostaje stalno prisutno. Mi živimo u jednom iluzornom svijetu. Sila iluzije koja nas drži okovane u njenim lancima, ispoljava svoje dejstvo na svakoga od nas na individualom, isto kao i na kolektivnom nivou. Svaki ljudski um je falsifikovan na jedan zaseban način.  

 Šta dobro može proisteći iz jedne ovakve situacije? Ako se tiho držimo svog mjesta, i podalje od voida, može se desiti da dobijemo priliku da napravimo nekakvu karijeru; da imamo sretan ili nesretan život; da proputujemo; stvorimo porodicu; možda se bavimo nekim istraživanjem; slikamo ili pišemo. Onda dolazi kraj.

Naše rezonovanje postaje mnogo racionalnije kada počnemo razmišljati o tom kraju. U životu nam se mnoge stvari mogu dogoditi ili ne dogoditi, možemo da ispunimo neke svoje težnje, ili da ih ne ispunimo, ali ono što je sigurno, to je – kraj, odnosno, smrt. Ovo je ujedno i činjenica od koje se mora početi, prilikom izučavanja ezoterike.

  Sada, naravno, dolazimo i do onog čuvenog pitanja kojeg si ljudi od pamtivijeka postavljaju: da li je smrt stvarno neminovna? Zar ne postoji neka druga alternativa? Kako možemo prihvatiti činjenicu da se uzalud rađamo, razvijamo, učimo, radimo…? Da li naše srce može prihvatiti jednu ovakvu sudbinu bez ikakve odbojnosti?

~***~

  Ukoliko se vratimo na ono što je Pavle rekao: “Evo vam kazujem tajnu: jer svi nećemo pomrijeti, i svi ćemo se pretvoriti…” (Korinćanima XV 51), šta bi moglo da podrazumijeva ono “svi ćemo se pretvoriti…? Prije ili kasnije, svako od nas će napustiti svoje fizičko tijelo, tako da ćemo se svi mi “pretvoriti” (promijeniti).

  Šta je on onda mislio pod onim: “svi nećemo pomrijeti…?” Za vanjskog čovjeka destrukcija fizičkog tijela koje predstavlja matericu za njegov astralni fetus, odnosno, Ličnost, podrazumjeva i uništenje ovog drugog. U jeziku Tradicije, raspad Personaliteta ili ličnog Ja, naziva se – druga Smrt.

  Uz pomoć drugog Rođenja, kada se rodi astralno tijelo sa svojom kompletnom fuzijom i kada je ono integrisano sa Istinskim Ja, formirajući tako Individualnost, mi dosežemo nivo planetarnog života i tako izbjegavamo drugu Smrt. Do te druge Smrti će jednom ipak doći, ali ne nakon 40 dana od smrti fizičkog tijela, nego nakon 80 astralnih godina, što podrazumijeva 2 miliona i 400 hiljada zemaljskih godina. Za čovjeka br. 4, kada pređe prag unutrašnjeg ezotericizma, smrt fizičkog tijela biće istovijetna napuštanju jednog zastarjelog i izlizanog odijela.  On će si onda uzeti drugo, ukoliko mu to bude potrebno. Tako da to onda ne predstavlja nikakvu katastrofu, a ovo je ujedno i istinsko značenje Pavlovih riječi. 

  Postoje i određeni uslovi koji se moraju ispuniti, kako bi se stiglo do cilja koji se u ezoteričinom učenju naziva Put. Tu se podrazumijeva poduzimanje određenih istraživanja; opservacija određenih principa; poštovanje određenih pravila; i obavljanje određenog posla; sve ovo se mora činiti u duhu discipline i preciznosti, koja je karakteristična i za tzv. pozitivne nauke. Čak možda i više nego tamo, jer ovdje čovjek mora neprestano vježbati, razvijati i oštriti svoj kritički duh. Sve ovo je potrebno jer u našem unutrašnjem svijetu ne postoje precizno određene granice. Iako se uz pomoć logike mogu formulisati određene jasne definicije na intelektualnom planu, moramo imati na umu da je rad inteligencije kontrolisan od strane Iluzije, koja u mnogim situacijama iskrivljava našu percepciju, kao i sposobnost prosuđivanja.

  Na emocionalnom planu, situacija je još maglovitija jer nam je vrlo teško da se tu orjentišemo u smislu razlikovanja onoga što proistiće iz nas samih, od onoga što je rezultat vanjskih uticaja; drugim riječima, tu je teško razlikovati šta je Ja, a šta nije Ja. 

  Razlikovanje između objekta i subjekta često nije lako ni na fizičkom planu, intelektualnom pogotovo, a kamoli na emocionalnom, međutim, emocionalni život je upravo ono što je primarni objekat ezoteričkog rada. To je i razlog zašto u ezoteričkom učenju pridajemo toliko veliku važnost razvitku jednog kritičkog duha koji je usmjeren ka nama samima, tj. prema fenomenima našeg unutrašnjeg života.

~***~

  Kao ćelija organskog života na zemlji, čovjek igra jednu određenu ulogu u razvoju Zraka Stvaranja. Jedan aspekt tog razvoja je i održavanje u životu “Mjeseca”, što zahtijeva ogromnu količinu energije koja uglavnom potiće iz onog dijela organskog života na zemlji kojeg čini čovjek. To je ujedno i razlog zašto je čovjeku nametnuta Iluzija, koja čini veći dio njegove budne svijesti, jer u protivnom on ne bi mogao da se pomiri s ovom svojom ulogom.

  Kad postanemo svjesni ove situacije, moraćemo zamisliti i stvoriti jednu vrstu zastora koji će nas štititi od razornog dejstva “Mjeseca”. Istovremeno se moramo čuvati da ne padnemo ponovo u iluziju, što se može činiti uz pomoć jednog lažnog zastora, jer bi u protivnom došli u situaciju da trošimo tu našu energiju na nepotrebne stvari, umjesto da se ekonomski ponašamo kad je ona u pitanju. Tako, naš prvi imperativ postaje da zaustavimo nepotrebno oticanje te energije, što podrazumijeva zatvaranje svih slavina i ventila, koji joj to omogućavaju: sterilne emocije; nekontrolisana mentalna gimnastika; fantazije koje proistiću iz nekontrolisanog maštanja; ogovaranja i prazne konverzacije.

Tako se moramo cijelo vrijeme ponašati kao jedan mudri finansijski ministar, a da pri tome ne zakidamo kada se radi o ulaganjima u naše obrazovanje, tj. razvoj lične inteligencije i na polju radnih aktivnosti.

  Istovremeno moramo da uskladištimo što više te energije, kako bi stvorili znatne rezerve koje će nam kasnije biti potrebne.

 

  *[S obzirom da se nalazimo u periodu kada se više nema mnogo vremena za simboliku i okolišanje, bitno je za razumjeti da se pod pojmom “mjeseca” u istočnoj ezoterici podrazumjeva jedna ‘sfera postojanja’ koja crpi ljudsku energiju, što podrazumjeva da smo mi, kao ljudska rasa, jedna vrsta ‘baterije’. Da bi uspješno igrali tu svoju ulogu, određene sile koje mahom potiću iz iste te “sfere” drže nas u nekoj vrsti mentalne iluzije, koju mi podrazumjevamo pod realnošću. Tako, nakon što čovjek postane svjestan situacije u kojoj se nalazi,  prvi korak ka slobodi predstavlja konzerviranje vlastite energije, odnosno, sprečavanje njenog oticanja, kako bi mogli da je skupimo u količini koja će biti dovoljna da se odupremo tim “vanjskim” uticajima. (U vezi one “sfere” nešto više se može saznati iz nekih prethodno objavljenih materijala na ovom vebsajtu.)]

~***~

  U prošlom dijelu, u par navrata smo pomenuli pojam – void, koji se često u Tradiciji označava i kao - prag. Sada ćemo pokušati predstaviti ovaj pojam uz pomoć sljedeće parabole:

  Zagubljen u šumi punoj divljih zvijeri, podstaknut nekim zbunjujućim, neodređenim i dubokim osjećajem, jedan unezvijeren čovjek tumara u potrazi za putem. Na kraju, iscrpljen nakon što je prebrodio bezbrojne opasnosti, stigao je do ruba šume.

Prizor koji se pružao ispred njega ispunjavao ga je istovremeno jednom mješavinom ushićenosti i strahopoštovanja. S druge strane na brežuljku, vidjeo se divan dvorac od kojeg ga je dijelilo korito jedne modre rijeke. Iza dvorca rasprostirala se jedna divna dolina obasjana poslednjim zrakama zalazećeg sunca. Sa lijeve strane, tamno crveni horizont upozoravao je na skorašnji dolazak oluje.

Zadivljen a istovremeno i obuzet neodoljivom željom da stigne do dvorca, čovjek je odmah zaboravio na svoj zamor kao i sve one opasnosti kroz koje je do tada prošao.

“Kako da dođem do tamo?” pitao se. 

Odjednom, začuo je jedan tihi Glas koji se javio negdje iz dubine njegovog srca. “Ova rijeka se jedino može preći plivajući”, rekao je Glas…” matica je snažna i brza a voda je ledeno hladna.”

Uprkos svemu tome, čovjek osjeća kako se u njemu naglo gomila neka nova snaga. Odlučno se baca u rijeku i počinje da pliva.  Hladnoća ga je toliko paralizovala da skoro nije mogao da diše, međutim, uz pomoć nadljudske volje on uspijeva da se uz pomoć nekoliko snažnih zamaha domogne njene druge strane, gdje se uspinje na prvu stepenicu koja vodi ka dvorcu. Iznad njega su sada stajale još tri granitne stepenice, koje su mu se činile ogromnim. One su vodile do jednog ogromnog polukružnog pročelja kojeg su sa strane štitila dva tornja. Tu su bila i dvoja zatvorena vrata koja su vodila do njih.

Odjednom, iza čovjekovih leđa začulo se zaglušujuće zavijanje. Okrenuo se i ugledao kako se na proplanku, na kome je maloprije bio, pojavljuje čopor vukova. Mrak je bio skoro već pao, međutim još uvijek su se mogle vidjeti njihove svjetlucave izgladnjele oči.

Čovjek je u sebi ponovo začuo onaj Glas: “Sve u svemu, nisi ni rizikovao bogznakoliko, da si odbio da plivaš, sada bi te oni vukovi raskomadali.”

Užasnut pomišlju kako je u poslednji čas izbjegao zlu sudbinu, čovjek počinje da procjenjuje kako da napravi svoj sljedeći korak i samo što se uspravio, nebo kao da se prolomilo i na njega se obrušio snažan pljusak. Kamen ispod njega postao je sklizak što mu je onemogućilo da napreduje, međutim, ipak je na kraju uspjeo da se održi na nogama. Oluja je polako utihnula. Bio je sav mokar, voda mu se cijedila sa glave i odijela na kamenu stepenicu, na kojoj je stajao.

“Nije to toliko bitno,” rekao mu je onaj Glas, “pa ionako si se već smočio kad si preplivavao rijeku.”

Noć je već bila pala a mladi mjesec se pojavio s njegove desne strane, tamo gdje je sunce već bilo zašlo. 

“Dobar znak” – čuo je negdje iz dubine svog bića.

Čovjek se nasmijao. Sada je već zakoračio na treću stepenicu. Noge i ruke su mu već bile prilično izranjavane i samo što je uspio tu da se ispravi, osjetio je strahovit udar hladnog, polarnog vjetra, koji skoro da ga je bacio unazad. Međutim, on se uhvati čvrsto za tlo, te za zid koji je ujedno bio dio četvrte stepenice, a onda je u njemu pronašao jedan procjep koji mu je poslužio kao zaklon od oluje.

“Nije to sve,” reče mu onaj Glas, “nemoj gubiti vrijeme skrivajući se tu, ta stepenica može u svakom momentu da pukne, pa će te onda zemlja progutati.”  

Sav onaj otpor kojeg je pružio oluji, nije nimalo izmorio ovog čovjeka, čak kao da se njegova snaga sada udvostručila, tako da se on sada bez poteškoća penje na vrh četvrtog stepenika. 

Kada se uspravio na noge, čuo je jednu trubu koja kao da svira na uzbunu. Iznenada mu je neki užaren vjetar udario u lice i kada je jedva nekako uspio da podigne pogled, imao je priliku da vidi kako u mraku ispred njega stoji neka svjetlucava figura. To je bio Gardijan, čuvar dvorca, obučen u oklop koji je blještao u mraku i sa isukanim mačem u svojoj desnoj ruci, čiji je vrh bio usmjeren prema došljaku.

“Ko si ti hodočasniče?” pitao je. “Iz kog razloga i u čije ime si prebrodio sve ove prepreke i uspeo se stepenicama raja?” 

Obuzet osjećajem neizmjerne sreće, čovjek je polako ponovio svaku od riječi koje su stizale iz dubine njegovog srca. On osjeća kao da su te riječi postale sada njegove vlastite, te tako hrabro odgovara Gardijanu:

“Ja sam Duša u potrazi za božanskom srećom; jedna čestica koja želi da se ujedini sa Stvaralačkim Principom!”

“Tvoj odgovor je ispravan” – odgovara Gardijan. Vrata na tornju s desne strane se otvaraju. Gardijan vraća mač u korice, uzima čovjeka za ruku i prevodi ga preko praga otvorenih vrata… 

 - nastavlja se -