Već smo prije naglasili da čovjek, da bi uopšte krenuo Putem, prvo mora da doživi jedan moralni bankrot. On tek onda može spoznati sav zalud iluzije ponosa i istinsku vrijednost skromnosti i poniznosti. Bio on bogataš ili prosjak, u tom momentu on će sigurno biti siromašan duhom. Tada će lako proći kroz one iglene uši.   

[Blago siromašnim duhom jer je njihovo carstvo nebesko; (Mateja, V 3)]

  ~***~

  Postoji jedna grupa ezoteričkih vježbi namijenjena za ljude koji su stekli određenu količinu teoretskog znanja i uz pomoć koje oni mogu početi sa praktičnim radom. Cilj ovih vježbi je sticanje istinske Sadašnjosti. Te vježbe su istovremeno fizičke i psihičke prirode, njih je potrebno ih je izvoditi cijelom dužinom Puta jer one služe za:

-         ovladavanje svojim tijelom

-         ovladavanje svojom Ličnošću

-         uspostavljanje kontakta sa višim nivoima svijesti

  ~***~

  Prva grupa ovih vježbi se odnosi na održavanje vanjske čistoće. Tu se radi o održavanju jednog visokog nivoa lične higijene

  ~***~

  Druga grupa se odnosi na unutrašnju čistoću. U vezi s tim, trebalo bi razumjeti da svaka vrsta konstipacije probavnog trakta izaziva određen stepen intoksikacije organizma. Stoga je bitno da čovjek pravilnom ishranom i redovnim fizičkim vježbama obezbjedi redovno pražnjenje svog probavnog trakta.

  ~***~

  Treća grupa ovih vježbi ima za cilj zauzimanje ispravne poze. Da bi se pravilno sprovodile psihičke vježbe, tijelo se mora držati u jednom skoro perfektnom stanju ekvilibrijuma, tako da se sva pažnja može posvetiti objektu vježbe. U vezi s tim, najbolja poza koju bi trebalo zauzeti je tzv. “poza mudraca”. (Nju smo pomenuli u jednom od prošlih dijelova ovog teksta).

  ~***~

  U četvrtu grupu spadaju vježbe pravilnog, ritmičkog disanja.

* [Danas postoje razne tehnike vježbi disanja od kojih neke mogu biti opasne zbog izazivanja plućnog emfizema, te se u vezi s tim preporučuje veliki oprez.]

  ~***~

  Peta grupa: – konstatacija. Ovom grupom vježbi se ulazi na tzv. psihičko područje. Radi se o proučavanju samog sebe. Pojam konstatacije podrazumijeva – sposobnost spoznavanja objektivnog stanja jedne određene stvari ili fenomena za svrhu određenja činjenica, bez upotrebe svog vlastitog mišljenja.

  Odatle, svaki akt konstatacije uključuje jednostavnu opservaciju neke činjenice, dok je čovjek istovremeno svjestan samog sebe. Konstatacija podrazumijeva udvajanje pažnje; na objekat i na samog sebe. Ova vježba zahtijeva od čovjeka svu nepristrasnost koju je on u stanju da ostvari. U svakom drugom slučaju, ona se deformiše u izvještavanje, što sa ezoteričke tačke gledišta nema nikakvu vrijednost.

  Konstatacija obuhvata 2 grupe vježbi:

-         Vanjska konstatacija – gdje posmatramo jedan ili više vanjskih objekata uključujući i sebe; prilikom čega posmatramo i sebe ‘iz vana’.

-         Unutrašnja konstatacija – gdje posmatramo jednu ili više karakternih crta, osobina, činjenica ili fenomena iz našeg ličnog unutrašnjeg života.

  ~***~

  Konstatacije je u svojoj suštini jedna stalna bitka protiv sila koje drže čovjeka u mentalnom snu. Već nam je poznato da čovjek može da gleda a da pri tome ništa ne vidi, što je karakteristika za većinu naših vizuelnih utisaka.

  Kad gledamo i vidimo nešto, onda to možemo nazvati opservacijom. Ukoliko ubacimo u igru i pažnju, tad smo već napravili određeni napredak, međutim, opservacija sama nije dovoljna da bi se postigli određeni ezoterički rezultati jer čak i kada smo obratili svu pozornost, objekat kojeg posmatramo još uvijek nas može zavarati do te mjere da izgubimo svijest o samom sebi.

Istinsku konstataciju, koja nam donosi određene rezultate ezoteričke prirode, možemo dosegnuti samo kad prilikom opservacije uložimo jedan određen svjestan napor ili pažnju, koja je simultano usmjerena prema vanjskom i prema unutrašnjem. Ova vrsta opservacije sa dupliranom pažnjom, zahtijeva se od nas cijelom dužinom Puta ka vrhu ezoterične evolucije. To se u Tradiciji naziva održavnjem trezvenosti.

[A što vam kažem, svima kažem: stražite. (Marko, XIII 37)]

  Već smo vidjeli da vanjski čovjek živi odsutan od samog sebe. On živi u snovima; u snovima tokom noći i u snovima po danu.

Mi provodimo svoj život u jednom dubokom snu. Kako uopšte, u praksi, možemo da prevaziđemo ovakvu jednu situaciju? To je veoma teško, a evo i zašto. Čovjek koji spava zadržava neke svoje određene utiske u smislu životnih iskustava koje je imao u budnom stanju svijesti, zajedno sa pamćenjem svog imena, koje je simbol njegove Ličnosti. Kad se probudi, ova vrsta memorije će mu pomoći da povrati svoju budnu svijest bez nekih većih problema. Međutim, prilikom njegovog prelaza sa ovog na viši nivo svijesti, na nivo svijesti istinskog ‘Ja’, ova dva suštinska elementa će mu nedostajati: iskustvo tog života i poznavanje svog imena na tom nivou. Samo uz pomoć jednog neprestanog rada, uz praktikovanje – konstatacije, koja istovremno podrazumijeva ulaganje svjesnog napora da se postigne prisustvo, sve do one tačke kad ono postaje jedno stvarno prisustvo u samom sebi – čovjek može ostvariti svoje drugo Rođenje, rođenje Individualnosti, što  je u suštini jedan neuništivi spoj njegove razvijene i novorođene Ličnosti sa njegovim istinskim ‘Ja’. Tada će on dobiti i jedno novo ime.

[…koji pobijedi daću mu da jede od mane sakrivene, i daću mu kamen bijel, i na kamenu novo ime napisano, kojega niko ne zna osim onoga koji primi. (Otkr., II 17)]

  ~***~

  Vanjska konstatacija može biti pasivna, kada se radi o objektima koji su nam prezentirani od strane vanjskog filma događaja, tj. kada ih mi ne biramo.

Ona može biti i aktivna, kada se usmjerava na neki odabrani objekat. U svom aktivnom obliku vanjska konstatacija se može vježbati uz pomoć jednog metoda, koji nam ukoliko se češće izvodi, može pomoći da saznamo kakav utisak ostavljamo na druge. Mada to nije svrha ovog metoda, uz pomoć njega možemo spoznati i odbaciti sve one lažne predstave koje imamo o sebi samima. Ova vrsta konstatovanja se zove, konstatovanje sa reflekcijom, ili slikanje samog sebe. Ti snimci imaju najveću vrijednost kada ih napravimo na nekom sastanku tj. u momentu kada se obraćamo nekoj većoj grupi ljudi. Tu moramo uložiti jedan veliki napor konstatacije u smislu da se osjetimo onako kako smo viđeni u tom momentu od strane drugih. Jedan album sačinjen od ovakvih snimaka pomaže nam da u našem ‘mentalnom oku’ rekonstruišemo svoju sliku koju prezentiramo drugima. Da bi tu sliku još bolje upoznali, možemo se poslužiti jednom jednostavnom vježbom sa dva ogledala. Poznato nam je da se naša slika obrne u ogledalu, tako da lijevo postaje desno i obratno. Kada gledamo same sebe uz pomoć dva ogledala, onda se ta naša slika koriguje što nam onda odaje jedan čudan utisak. Određeni nedostaci i crte na našem licu čine se pojačanim, s obzirom da sada naše oko ne može automatski da ispravlja greške kao što je to slučaj sa obrnutom slikom. Ova vježba će nam pomoći i da vidimo svoj vlastiti profil, za koga normalno nemamo priliku da znamo kako izgleda. Ovakva jedna nova vizija samog sebe uvijek nosi nešto sa sobom.

  ~***~

  Drugu grupu konstatacija čine tzv. unutrašnje konstatacije. Tu takođe postoji razlika između pasivnih i aktivnih vježbi, kao što je to slučaj sa vanjskim konstatovanjem.

U svom pasivnom obliku, unutrašnje konstatovanje je najbolje vježbati ujutro u pozi mudraca. Kada se nalazimo u toj pozi i kada su nam svi mišići dovoljno opušteni, moraćemo pasivno da konstatujemo sve ono što nam se  javlja ispred našeg mentalnog oka. Ova vježba traži malo više treniranja, jer se često dešava da u početku ne vidimo ništa. Malo po malo, bićemo u stanju da otkrijemo cijeli jedan svijet pun života i živopisnih boja.  Kasnije će taj svijet postati objektom našeg rada, čiji će cilj biti da u njemu zavedemo red i da nad njim preuzmemo kontrolu; ezoteričkim riječnikom rečeno, mi moramo da ga savladamo. Međutim, prije toga mi ga moramo potpuno izolovati od naše budne svijesti, što se postiže uz pomoć jednog tihog i nepristrasnog pasivnog konstatovanja. Nepristranost je ovdje od presudnog značaja, pošto će se čovjek tu zateći iznenađenim kad u sebi otkrije određena emocionalna i instiktivna  kretanja i određene ideje, koje mu se u njegovom normalnom snu za vrijeme budnosti mogu da učine stranim.

Tako će čovjek pronaći kako u njemu egzistiraju i neki elementi koji će mu se činiti nemogućim i absurdnim. On može spoznati i to kako je on u suštini jedan egoista, spreman da nađe opravdanje za sva ona stanja u sebi samom, koja bi istovremeno, kod drugih, bio spreman da proglasi užasnim ili kriminalnim. Postoji mnogo takvih crta koje čovjek baca u pozadinu svoje svijesti i tamo ih sakriva. On to čini iz dva razloga. Prvi je taj što čovjek ima tendenciju da stvara o samo sebi jednu sliku koja je daleko od realnosti, te on tako izbacuje sve one elemente koji se ne uklapaju u tu sliku. Drugi razlog je taj što čovjeka plaši to što on u stvarnosti jeste. Čovjek mora da se suoči s faktima koji mu pokazuju ono što on stvarno jeste, jer svako okretanje glave u stranu i vraćanje one stare slike sebe, predstavlja jedno laganje samog sebe.

Uostalom, vanjskim ljudima koji žive u vanjskom životu, ne pada ni na pamet da poduzmu ovu vrstu introspekcije.  

  Sve ovo nas ne bi trebalo ni malo čuditi s obzirom da sve to potiče iz jednog sistematskog laganja samog sebe, jer kako već znamo, sa ezoteričke tačke gledišta, vanjski čovjek se rada u lažima, živi u lažima i umire u lažima. Tako, ezoterički rad je jedino što čovjeka može izvući iz divljine u kojoj živi. Ista ova vježba konstatacije ima još jednu prednost koja se sastoji u tome što uz pomoć nje prepoznajemo glavne karakteristike naše Ličnosti.

S obzirom da bi čovjek trebao da izvodi ovu vrstu vježbi kad se nalazi na Prilaznom putu, u nekim slučajevima će se dogoditi da on, ukoliko je odviše slab, ne bude u stanju da se suoči sa ovim aspektima samog sebe, te se tako okrene nazad, siđe s puta i uroni ponovo u još dublju iluziju.

  Ovo podrazumjeva na neki način i jednu fazu selekcije, jer se smatra da kad čovjek stigne negdje pred kraj Prilaznog puta, on postaje čovjekom br. 4, te kao takav, on ne može više da ima jednu lažnu sliku o samom sebi. On mora da postane kao dijete, oslobođen od svih laži i iluzija o samom sebi, i svega onog vještačkog kao što su raznorazna uputstva, obrazovanje i životna iskustva položili u njega.

[I zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao djeca, nećete ući u carstvo nebesko (Mateja xviii 3)]

  Ove vježbe unutrašnjeg konstatovanja predstavljaju jedan instrumenat uz pomoć koga hrabri i uporni tragaoc postaje dijete.

  U svom aktivnom obliku, unutrašnje konstatovanje izabire jedan određen predmet iz našeg unutrašnjeg života na kojeg treba obratiti pažnju; u svom tipičnom obliku tu se radi o jednoj praksi ispitivanja svijesti. Cilj je isti kao i kod vanjskog konstatovanja.

 Svaka od ovih vježbi može dalje voditi do koncentracije, čiji objekat može biti vanjski ili unutrašnji, jer se ‘Božje Carstvo nalazi i u nama i izvan nas’ istovremeno.

 

  

- nastavlja se -