Postoji jedan veliki procjep između onoga što čovjek podrazumjeva pod samim sobom, kad kaže: - Ja, i njegovog stvarnog, istinskog bića. Ostvarenje nivoa svijesti našeg istinskog ‘Ja,’ za većinu nas ostaje samo u domenu mogućnosti i nade. Tako se čovjek samo može pretvarati kako posjeduje nešto što u suštini ne posjeduje, a ukoliko bi to stvarno htjeo postići, onda bi on morao da uradi mnogo svjesnog i savjesnog posla na samom sebi.
***
Što je čovjek sigurniji u sebe, bez obzira na sve činjenice, što je on više zadovoljan samim sobom, toliko će on dublje i tonuti u apsurdnosti i protivriječnosti, istovremeno smatrajući svoje želje i iluzije jednom realnošću.
Da bi čovjek uopšte krenuo u potragu, on prvo mora da prođe kroz jednu seriju, kako bankrotstava njegove Ličnosti, tako i kolapsa njegovog morala. On sve to mora sam sebi da prizna i prihvati, bez pokušavanja da krpi bilo šta. Tek onda će on biti u stanju da nađe dovoljno razloga da počne s radom na samom sebi i tek tada će on steći dovoljno snage da to izvede. I to važi za sviju.
[Kroz koliko muke i patnje će čovjek proći prilikom svega ovoga, uveliko zavisi i od toga koliko je posla, u ovom smislu, napravio u nekom od svojih ‘prethodnih’ života.]
Mi smo svi manje više ‘uzurpirani.’ Čovjek ima tendenciju da samog sebe smatra važnim uprkos mnogim činjenicama koje ukazuju na suprotno. Takvo jedno mišljenje o samom sebi posljedica je određenih nedostataka u našem sistemu prosuđivanja. Mi smo svi, u stvari, u jednom te istom čamcu. Iako su ljudi na prvi pogled različiti, algebarska suma njegovih vrlina i mana ista je kod svakog čovjeka. Da razbijemo odmah i svaku iluziju, tu se radi o jednoj sumi koja je veoma mala, skoro zanemarljiva, pa čak ona još ima i tendenciju da se kreće u pravcu nule, odnosno, - Smrti.
Ono što ezoterika očekuje od čovjeka koji je proučava, to je da on stvori jedno jedinstvo od tog ‘zanemarljivo malog.’
[Većina nas koji se nađemo na samom početku ovog posla s ezoteričke tačke gledišta, još uvijek se smatra - “bolesnim” ili “mrtvim.” (“Oni koji su cjelokupni, ne trebaju doktore, njih trebaju samo oni koji su bolesni.” “Pustite mrtve da sahrane mrtve.”)]
***
Da bi se objasnio problem čovjekovog objedinjavanja samog sebe, polazeći pritom praktično ni od čega, bitno je razjasniti pojam samog bića.
Radi se o jednoj, da se alhemičarskim riječnikom izrazimo, - transmutaciji, tj. transformaciji naše faktične egzistencija, čija vrijednost leži samo u jednom potencijalu, - u stvarnu egzistenciju. To se ostvaruje kroz realizaciju tog potencijala. Tu se radi o jednom progresivnom uzdizanju nivoa našeg bića.
Taj posao mora da se radi u nekoliko faza, prema jednom određenom programu.
Postoje četiri različita nivoa bića, što je u skladu sa četiri nivoa svijesti: jedan viši nivo bića i tri niža.
Isto kao i u slučaju svijesti, viši nivo bića počiva, odnosno, oslanja se na niže nivoe. Najniži nivoi pripadaju svakom živom biću i oni se protežu kroz jedan široki dijapazon vrijednosti. Tako neke životinje, kao npr. neki razvijeniji sisari, mogu da dosegnu sljedeći viši nivo, koji pripada ljudima.
Treći nivo bića, koji odgovara svijesti istinskog ‘Ja,’ je nivo koji pripada ezoterički razvijenom čovjeku, koji se opravdano naziva – živim. Tu se radi o ljudima koji su zadobili svoje stalno i stabilno Ja.
Na kraju, četvrti nivo odgovara perfektnom ili kompletnom čovjeku – onome koji je stigao uz pomoć svog ezoteričnog razvoja do samog vrha evolucije koji je ostvarljiv u uslovima koji vladaju na ovoj planeti.
***
Pitanje bića je u jednoj tijesnoj vezi sa problemom moći. Već smo pomenuli to da čovjek koji nema ništa u sebi, do jedno nestalno i promjenjivo ‘Ja,’ ne može nikada imati neki kontinuitet u svom razmišljanju i ponašanju. To je i razlog zašto on nije u stanju da – djeluje (dela).
Vezu između znanja i razumijevaja već smo prethodno razmotrili, a sada je bitno uspostaviti odnos između pojmova: znanje i - znanje s praktičnom primjenom (fr. savoir-faire)
Moramo razumjeti da ne postoji mogućnost za jedan direktan prelazak od znanja u - znanje s praktičnom primjenom. Naše promašene pokušaje da učinimo nešto mi često ‘objašnjavamo’ nedostatkom volje a to nije tačno. Ono što nama fali u takvim slučajevima nije ni volja, niti nedovoljna želja da nešto ostvarimo, nego se tu radi o jednom nedostatku bića, koje bi nam omogućilo da, kao prvo, razumijemo znanje koje smo stekli, a onda tako i zadobijemo moć koja bi nam onda omogućila pristup ka znanju s praktičnom primjenom.
Tako u jednoj pasivnoj formi imamo:
znanje – biće – razumijevanje
a u aktivnoj:
biće – razumijevanje – znanje s praktičnom primjenom
Kako smo već rekli, sticanje znanja je relativno lagano, međutim, sticanje bića je nešto što je relativno mnogo teže.
A upravo biće je ono što nas vodi ka razumijevanju, a odatle i prema – znanju s praktičnom primjenom.
Ličnost
Između našeg tijela i naše duše nalazi se Ličnost, međutim, ona je više vezana za tijelo, nego što je za dušu. Ono “Ja,” – kojeg svakodnevno pominjemo, odgovara našoj Ličnosti, koja je takođe poznata i po određenom tj. našem imenu.
Moderan čovjek vodi više računa o svom izgledu nego o svom biću jer, kako smo već rekli, on sebe poistovjećuje sa svojom Ličnošću koja je više vezana za njegovo tijelo, dok svog bića, u većini slučajeva, on nije ni svjestan.
Sada se postavlja pitanje - kako mi uopšte možemo postati svjesni te svoje Ličnosti, odnosno, spoznati je? Ono što je sigurno, mi nju osjećamo u sebi a svjesni smo i njenih želja, stavova, akcija itd. ali ipak je nismo u stanju potpuno predstaviti samima sebi.
Kada razmišljamo o sebi kao o pametnim, ponosnim, šarmantnim, mi pri tome formiramo u sebi jednu sliku našeg lica i tijela, obučenog ovako ili onako,…ali to su, opet, samo reflekcije naše Ličnosti, ali ne i ona sama. Međutim, ako stvarno želimo da upoznamo svoju ličnost, onda moramo zaroniti malo dublje u same sebe.
Introspekcija je jedina metoda pomoću koje možemo otkriti istinsko lice naše ličnosti.
Uz pomoć introspekcije otkrićemo kako unutar nas postoji nešto kao jedna mala ‘nebula’ (rus. - ‘klobuk’). Evidentno je da taj klobuk ima sposobnost za doživljavanje, osjećanje, razmišljanje i djelovanje. Uz pomoć jedne stalne unutrašnje opservacije, primjetićemo i to kako je ta ‘nebula’ pokretljiva, te je tako ponekad možemo naći u predjelu glave, a nekada u solarnom pleksusu, kao i u predjelu srca. U slučajevima velikog straha, ona može da siđe i u donji dio nogu; a nakon što se taj strah povuće, ona se obično vraća u područje gornjeg dijela glave, te onda za čovjeka, u takvim slučajevima, kažemo kako je on “došao sebi”.
Naša Ličnost je vezana za naše tijelo mnogo više nego što mi to sami sebi želimo priznati. Tako je dovoljno samo da nas nešto zaboli, pa da se ostavimo svih naših uzvišenih osjećanja ljubavi ili ideja o rješavanju svjetskih problema.
Postoji i jedna određena mentalna vježba uz pomoć koje čovjek može ‘baciti pogled’ na svoju Ličnost. Da bi se tome pristupilo, bitno je biti u stanju zauzeti pravilnu pozu, koja je poznata u ezoterici i kao ‘poza mudraca.’ Radi se o tome da čovjek treba sjesti na neku tvrdu podlogu visine 25 - 35cm, prekrstiti noge (desnu preko lijeve), staviti ruke na koljena (sa dlanovima prema dolje), ramena prirodno poviti prema nazad a glavu, vrat i kičmu dovesti u ravnu liniju, koja mora biti vertikalna. Ponekad može potrajati i par mjeseci dok čovjek ne uspije da zauzme pravilnu pozu. Po pravilu, trebalo bi početi sa nekih 2 - 3 minute vježbe svako jutro, prije doručka a onda to vrijeme postepeno produžavati. Indikacija da je čovjek uspio da zauzme pravilnu pozu je da kada provede u njoj 15 minuta, osjeća se odmornim kao da je neprekidno spavao nekoliko sati, bilo u koje doba dana da je ta vježba izvedena.
Oči u početku treba držati zatvorene a disanje uskladiti harmonično u jednom ritmu, tako da udisaj traje u toku od 4 otkucaja srca, zatim se dah zadrži u toku 4 otkucaja srca a onda se zrak izdiše, takođe tokom 4 otkucaja srca.
(Ove vježbe se ne preporučuju ukoliko čovjek pati od prehlade ili neke druge bolesti)
Prvi osjećaj te ‘nebule’ dolazi za vrijeme treće faze, odnosno, izdisanja, gdje se ona osjeti kako prelazi preko grkljana i onda na dole, preko grudne žljezde. Nakon toga čovjek bi trebao biti u stanju da je osjeti od glave pa do srca, i iza njega. Osjetiti tu nebulu unutar sebe ujedno predstavlja i prvi korak.
Na mentalnom planu, ova nebula neprestano razmišlja, osjeća djeluje i stalno se mijenja. Prvi utisak koji stićemo o njoj, to je da ona izgleda kao jedna amorfna masa slična oblaku, međutim, taj utisak je lažan. Ličnost je jedan organizam koji kao takav ima svoju građu, koju mi ne možemo da vidimo jer smo u svakodnevnom životu zaokupljeni vanjskim događanjima i reakcijama koje ta događanja prouzrokuju u nama.
Već prije smo naglasili da uz pomoć introspekcije možemo utvrditi kako se u nama nalaze tri tačke mentalnog života koje su predstavljene sa tri centra, koji ne predstavljaju nikakve organe u našem tijelu, nego samo centre gravitacije te tri struje, koje vladaju našim mentalnim životom.
Tako npr. motorni centar aktivno učestvuje u svakom fizičkom ili mentalnom kretanju, odnosno, procesu. Kada naše misli prouzrokuju određeno kretanje unutar nas, motorni centar je taj koji je tu prisutan i koji reguliše tu aktivnost. Tako npr. ukoliko je naš intelektualni centar nešto otkrio, to se odmah prenosi do motornog centra, aktivnostima motornog centra, a odatle onda do emocionalnog centra, gdje to prouzrokuje određene reakcije. Prenos ovih impulsa može da se odvija i nekim drugim redoslijedom.
Znači: misao – emocija – kretanje (akcija)
Ovo nam pokazuje kako tri mentalna centra koji obrazuju njenu strukturu i regulišu i izražavaju život naše Ličnosti, ni u kom slučaju nisu autonomni.
Daljom introspekcijom ustanovićemo kako je svaki od ova tri centra podijeljen na dva dijela: pozitivni i negativni. Oni normalno stalno zajednički učestvuju u svakoj akciji, jer se tu radi samo o jednoj različitoj polarizaciji koja je slična onoj koju nalazimo kod parnih organa ili ekstremiteta, koji dupliciraju istu funkciju ili učestvuju u istom poslu i u isto vrijeme, kao npr. ruke ili noge.
Ova podjela tih centara na dva polariteta omogućava da se ostvare uslovi za poređenje: kako bi se mogle uzeti u obzir obe strane određenog problema koji im je prezentiran. Tako, bukvalno rečeno, pozitivni dio svakog od ovih centara gleda u ‘glavu’ određenog problema a negativni u ‘rep’. Onda taj centar, kao jedna cjelina, iz tih impresija stvara jednu određenu sintezu i izvlači zaključke, koji su posljedica konstatacija donesenih od strane obadva dijela.
To se, recimo, događa kod svake kritičke analize. To znači, da sami pojmovi pozitivno-negativno u ovom slučaju nemaju nikakvu konotaciju u smislu dobro-loše, tj. oni ne označavaju vrijednosti, nego samo predstavljaju dva različita naboja, kao što ih nalazimo i kod svih elementarnih čestica.
Ako uzmemo za primjer motorni centar, tu možemo vidjeti kako su ovi dijelovi nedjeljivi jedan od drugog, kako po svojoj strukturi tako i po svom djelovanju. Sa određenom rezervom, moglo bi se reći da pozitivna strana motornog centra odgovara jednom skupu svih instinktivnih aktivnosti psiho-fizičkog organizma čovjeka, dok negativni dio odgovara njegovim motornim funkcijama. Drugim riječima rečeno, motorni centar je glavni upravitelj našeg tijela, u pravom smislu te riječi. On ekvilibrira energije koje skuplja uz pomoć svog pozitivnog dijela sa onima koje se troše od strane njegovog negativnog dijela.
Istu ovakvu simetriju – ove polaritete – nalazimo i kod druga dva centra.
Konstruktivne i kreativne ideje rađaju se u pozitivnom dijelu intelektualnog centra, a njegov negativni dio je onaj koji te ideje evaluira ili koji im “uzima mjeru,” da se tako izrazimo. Na osnovu tog svog funkcionalnog polariteta, intelektualni centar, kao jedna cjelina, u stanju je da - prosuđuje.
Isto tako je i sa emocionalnim centrom. Djelovanje njegovog negativnog dijela suprotstavljeno je djelovanju njegovog pozitivnog dijela što ga istovremeno upotpunjuje, odnosno, što tom centru omogućava da razlikuje ono što je prihvatljivo od onoga što nije.
Znači, svaki od ova tri centra podijeljen je na dva dijela, na pozitivni i negativni dio. Njihova podjela se nastavlja dalje u smislu da je i svaki od ovih dijelova dalje podijeljen na još tri sektora.
 |
 |
Tako u svakoj polovini ova tri centra nalazimo po jedan sektor koji posjeduje sve karakteristike tog centra u njegovom čistom stanju. U intelektualnom centru nalaze se sektori koji su čisto intelektualni – pozitivni i negativni; u emocionalnom centru sektori koji su čisto emocionalni – pozitivni i negativni; u motornom centru sektori koji su čisto motorni – pozitivni i negativni.
Osim ovih čistih sektora, tu nalazimo i sektore koji su predstavnici drugih centara. Tako, na kraju, imamo sljedeće ustrojstvo:
Intelektualni Centar (pozitivni dio)
1. čisti intelektualni
2. emocionalno-intelektualni
3. motorno-intelektualni
Intelektualni Centar (negativni dio)
1. čisti intelektualni
2. emocionalno-intelektualni
3. motorno-intelektualni
Emocionalni Centar (pozitivni dio)
1. čisti emocionalni
2. emocionalno-intelektualni
3. emocionalno-motorni
Emocionalni Centar (negativni dio)
1. čisti emocionalni
2. emocionalno intelektualni
3. emocionalno-motorni
Motorni Centar (pozitivni dio)
1. čisti instiktivni
2. instiktivno-intelektualni
3. instiktivno-emocionalni
Motorni Centar (negativni dio)
1. čisti motorni
2. motorno-intelektualni
3. motorno-emocionalni
irida
bglavac
