Došlo je jutro..i sunce se nasmiješilo kroz krošnje starog hrasta...ali vile su bile očajne i nije im bilo do njihove jutarnje pjesme..jer mala je vila nestala preko noći.

Eto,reče vila najstarija po rangu,sad je i naš vilinski svijet ugrožen..a sve dosad smo u miru živjeli i sa ljudima i sa okolišem oko sebe..Gdje smo samo pogriješili...

Nismo nigdje..nadometne druga vila..već je zlo ojačalo oko nas i ako ništa ne poduzmemo..bit će kasno...a našu malu vilu moramo pronaći..ma gdje ona bila...

Na ovoj polici..nedostaje mi jedna bočica..reče treća koja im se pridružila..a bila sam sigurna da sam je ovdje ostavila...U  njoj je bio onaj sastojak..koji..ma znate vi već...namigne im vila..Naravno da su razumjele..

Majka male vile..tužno ih je pogledala,ali sad već joj je u oku zaigrala slabašna nada..Ne mislite valjda...reče, ali ne dovrši rečenicu do kraja.jer oko sebe začuše korake.

To su seljaci,prolazili pokraj njih,,u koloni..dozivajući izgubljenu djevojčicu..i vile se brže bolje stopiše sa lišćem i postadoše ponovno nevidljive ljudskom oku..

Seljaci se uskoro udaljiše,te vile siđoše sa starog hrasta i posjedaše oko malog jezera,koje se ljeskalo na jutarnjem suncu.

Dakle..što nam je činiti..upita jedna,plavokosa vila..ogledajući se u bistrom jezeru..Hm...nadometne druga...mi se u ljudski svijet ne smijemo miješati..ako nismo prije toga pozvane..iako nam je žao male djevojčice...nitko ..baš nitko nas nije zamolio za pomoć...ljudi kao da više u nas ne vjeruju..

Vjeruju njihova djeca,reče zamišljeno starija vila..a njihove duše su tako nevine..i čiste..a tek molitve..one mogu doprijeti do nas..i kad najdublje spavamo..

Možda se moje dijete uskoro vrati..reče majka male vile...osjećam da nije bespomoćna..iako tako izgleda...

Sve su vile imale mnogo dara ..a između ostalih..bile su i dosta vidovite...i znale su predosjećati događaje iz budućnosti..kao i vidjeti svu prošlost kao svojeg ,tako i  ljudskog svijeta..

nastavit će se.....