Mala se vila našla u samici..u potpunom mraku.Osjećala je kako oko nje gmižu štakori..a rukom je opipala oko sebe vlažne zidove ćelije..Vladala je neka prijeteća tišina...ali mala se vila nije bojala..za nju tama i nije bila neriješiv problem..jer u rukavu je uvijek nosila svoj mali čarobni štapić.Par je puta zamahnula oko sebe i gle...štapić je zasvijetlio i obasjao njenu samicu...

Samo da to ne primijete vještice, pomisli mala vila..i primakne štapić ka bravi.koja se ubrzo rastopi pod plamenom...

Bila je slobodna..ako se moglo to nazvati slobodom ..jer još je bila u špilji zlih vještica..a trebala je pronaći i djevojčicu..ako već nije prekasno..

Zatvorila je oči..a čarobni štapić pažljivo spremila natrag u svoj rukav..Pred očima su joj se stale redati slike....jedna ružnija od druge..jer su vještice imale moć ..da utiču i na njene misli..Ta iako je bila vila ..još je bila dijete..a zlo je dosta bilo jače od nje..i njene vilinske moći trebale su rasti sa njenim odrastanjem..ali zato sad nije bilo baš previše vremena..

Moram se koncentrirati..pomisli mala vila,i osjetiti u sebi glas intuicije..poslušati svoje srce..ono će me sigurno odvesti na pravi trag..Tako su je vile poučavale..glas srca ..a ne uma..koji je varljiv..on će te odvesti iz svakog problema...Vrijeme je prolazilo...a ideje nitkud..svaki se čas mogla pojaviti koja vještica i otkriti da su vrata razvaljena...

I kad je vila već postala pomalo očajna.začuje tihi glasić-Spasi me ,mala vilo,ako postojiš..ti sve možeš! Da li joj se pričinjava..pitala se u sebi mala vila..jer nije mogla dokučiti odakle taj glas dolazi..

Nastavlja se......