Varaždin

U izvorima se prvi put spominje 1181. Današnje naselje postupno se razvijalo uz tvrđavu (Stari grad). Povlastice slobodnoga kraljevskoga grada stječe poveljom kralja Andrije II. 1209., a potvrđuje ih Bela IV. 1220. Potkraj XIV. st. tvrđava prelazi u ruke grofova Celjskih. Tijekom idućih stoljeća varaždinska utvrda promijenila je više gospodara, a po svojemu utjecaju na njezin razvitak ističu se Beatrica Frankopan, markgrof Juraj Brandenburški, te napose barun Ivan Ungnad, koji je preuredio i pojačao postojeće fortifikacije. Potkraj XVI. st. prelazi u posjed grofova ErdÂdyja, koji će tijekom idućih stoljeća obnašati dužnost nasljednih župana varaždinskih. Kulturna gibanja u Varaždinu najjače se osjećaju u doba reformacije i protureformacije. Dolaskom isusovaca otvara se gimnazija i Zakmardijev konvikt, grade se isusovačke crkve i samostani (početak barokizacije grada). U XVIII. st. Varaždin je sjedište brojnih hrvatskih velikaša Banske Hrvatske (Draškovići, Keglevići, Patačići, Sermage i dr.), a 1755. postaje sjedište upravnih institucija Banske Hrvatske, Banskog suda, Hrvatskoga kraljevskog vijeća (od 1767.) i Kameralne škole (1769.-72.). Požar 1776. uništio je velik dio grada i bio uzrokom što se sjedište upravnoga i političkoga života ponovno vratilo u Zagreb. Obnovljen nakon požara i danas je brojem kulturno-povijesnih spomenika najvažnije kulturno i umjetničko središte sjeverne Hrvatske.