Medvedgrad

 

Zagreb zapravo nikada nije imao svoj

zamak ili burg. Spominjala se dodu-

še kraljeva palača o kojoj se ništa ne

zna, a po tradiciji bila je smještena

nasuprot Dvercu. Ali pravi zagrebački

zamak bio je Medvedgrad, izgrađen

na obroncima Medvednice sjeverno

od grada od 1249. do 1254. Izgradio

ga je zagrebački biskup Filip na

tadašnjem kraljevskom zemljištu,

na vrhu Malog Plazura, izdvojenoga

strmog brijega visokog 593 m. Taj

je brijeg dovoljno odvojen od

Zagrebačke gore da se može lako

braniti, a ne može ga se uspješno

napasti ni s okolnih viših bregova.

Ono što je posebna značajka Medvedgrada

jest upravo njegov položaj.

 S Medvedgrada se za lijepa

vremena može vidjeti vrlo daleko i

stoga ne čudi da je njegov izuzetan

strateški položaj privukao ljude još

u prapovijesti, budući da su na Medvedgradu

pronađeni tragovi takva naselja.

Medvedgrad dakako nije odmah izgrađen

u cijelosti, već se dograđivao

i popravljao tijekom stoljeća. Zna se

da je 1487. Sabor odlučio da se prednji

zidovi Medvedgrada moraju popraviti.

Isto tako nakon stradanja u

potresu 1574., zidine je ponovno podizao

kraljev graditelj Jerolim Arkonati.

Vjeruje se da je tada ciglom izvedeno

i povišenje glavne kule, takav

izgled zadržan je danas nakon obnove.

Tada je Medvedgrad u vlasništvu

 Stjepka Gregorijanca, inače jednog

od likova iz poznatog Šenoina

romana Zlatarevo zlato.

 U popravljeni

su Medvedgrad na preporuku

Sabora bile smještene i haramije

(žandari) da paze na bande vlaških

martoloza što su znale tumarati po

Zagrebačkoj gori i hvatati djecu da

bi ih potom prodavali Turcima.

Novi još teži potres 1590. porušio je

prednje zidove, a sve su prostorije i

kapela bili znatno oštećeni. Tada se

Stjepko Gregorijanec preselio u svoj

dvorac u Šestinama. On je ujedno bio

posljednji vlasnik koji je na Medvedgradu

i stanovao. Uostalom 1602.

Medvedgrad se spominje kao napu.-

ten ("arx desolata").