Postoji trenutak, kratak poput daha, kada svijet stane. Tišina prije oluje. Šapat vjetra koji te naježi usred ljeta. Osjećaj koji te probudi usred noći, uvjeren da si čuo svoje ime, iako si sam.
To su hramovi nevidljivog, sveti prostori koji ne traže zidove, oltare ni ulaznice. Nevidljivi, a prisutni. Tiši od molitve, ali glasniji od svake propovijedi. I u tim trenucima, ako zastaneš, osjetiš nešto veće od sebe, tkivo koje drži svemir na okupu, nit koja povezuje zvijezde s tvojim grudima.

Ali mi, ljudi, ne volimo nevidljivo. Mi smo stvorenja betona i ekrana, opsjednuti dokazima.
Tražimo duhovnost koju možemo slikati, objaviti, lajkati. Hramovi od kamena, zlata i umjetnog svijetla, to je naš jezik. Idemo na daleka putovanja, stajemo ispred svetih mjesta, pravimo selfije s Bogom u pozadini, kao da je duhovnost filter na Instagramu. “Bio sam tamo, osjetio sam nešto,” pišemo, dok u pozadini tražimo Wi-Fi da to podijelimo. Kao da nevidljivo nije stvarno dok ne dobije 100 lajkova.

Duhovni influenceri, ti moderni proroci s bijelim zubima i savršenim svijećama u pozadini, prodaju nam meditacije u tri koraka i “energetske vibracije” uz popust od 20%. “Pronađi svoj unutarnji mir!” viču, dok ti prodaju kristale koji će, navodno, popraviti tvoj život.
I mi kupujemo. Jer nevidljivo nas plaši. Nevidljivo nema uputstava, nema garancije, nema povrat novca. A mi volimo sigurnost, čak i kad je lažna.

Pa ipak, hramovi nevidljivog su svuda. U trenutku kad ti se ruka zaustavi iznad tipkovnice, jer znaš da riječ koju ćeš napisati nije istina. U predosjećaju koji te natjera da okreneš glavu, samo da vidiš lice koje te podsjeti na nekoga koga si volio.
U tišini nakon što se glazba ugasi, kad osjetiš kako tvoje srce još uvijek kuca u ritmu koji ne razumiješ.
U trenutku kad dijete zaspi u tvom naručju i ti na sekundu zaboraviš tko si, jer si samo, tu.
To su sveti prostori, nevidljivi, a opipljivi poput vjetra na koži.

Sjećam se jedne noći, prije mnogo godina, kad sam stajao na balkonu, gledajući prirodu koja spava. Nisam tražio Boga, nisam tražio smisao, samo sam disao i brojao zvijezde koje su se borile s uličnom rasvjetom. I onda, iznenada, osjetio sam to.
Nešto što nije imalo ime, ali je bilo stvarno. Kao da me svemir na tren pogledao u oči i rekao: “Tu si.” Nisam znao što to znači. Nisam ni trebao. Bio je to hram nevidljivog, sagrađen od noćnog zraka i tišine.

Mi muškarci često bježimo od takvih trenutaka.
Učili su nas da budemo čvrsti, da gradimo, da popravljamo, da dokazujemo. Nevidljivo nije na tom popisu. Intuicija? Predosjećaji? To je za druge, za one koji “osjećaju previše.”
Ali što ako je nevidljivo ono što nas drži na okupu?
Što ako je taj trenutak kad osjetiš nešto veće od sebe. Trenutak kad si najviše muškarac, jer si imao hrabrosti stati i osjetiti, umjesto da pobjegneš u akciju?

A svijet nas i dalje gura: “Dokaži! Pokaži! Objasni!”
I mi pokušavamo. Gradimo hramove od betona, pišemo knjige o duhovnosti koje se prodaju u supermarketima, snimamo podcaste o “prosvjetljenju” dok pijemo kavu iz papirnatih čaša.
Ali nevidljivo se ne da uhvatiti. Ono je poput vode, klizne ti kroz prste, ali ostavi trag. Ostavi miris kiše na tvojoj koži. Osjećaj koji ne možeš opisati, ali znaš da je bio tu.

Možda je prava duhovnost u tome da prestanemo tražiti dokaze.
Možda je u tome da stanemo, zatvorimo oči i pustimo nevidljivo da nas dotakne.
U tišini prije oluje, kad svijet zadrži dah.
U trenutku kad te nešto probudi usred noći i umjesto da upališ svjetlo, samo slušaš.
U osjećaju koji te naježi, iako nema razloga.

To su hramovi nevidljivog.
Ne traže ulaznice, ne traže lajkove, ne traže ništa osim tebe, onakvog kakav jesi.

I kad staneš u tim hramovima, shvatiš nešto.
Nevidljivo nije praznina. Ono je sve. Tkivo koje drži svemir na okupu. Nit koja povezuje tvoje srce s beskonačnošću. I ne treba ti selfi da to znaš.

Treba ti samo trenutak.
Samo dah.
Samo tišina.
Prije oluje.
Šapat vjetra.
I hrabrost da ga čuješ.

Matija Gerić