GENERACIJA OTPISANIH

Ljeto je na izmaku, kiše koje su zaredale nakon duge suše već slute melankoličnu jesen. Ja sam po prirodi melankolik. Nekako mi ovo vrijeme prirodno odgovara, tako lako se stopim s vremenom i ne moram nikome objašnjavati zašto sam mračan i mučaljiv. Oblačni dani već nalikuju jeseni koja se polako približava.

Uskoro će mi 50-ti rođendan. Za rođendanski poklon želim konačno rješenje o mirovini, onoj braniteljskoj, koju sam itekako zaslužio, ali su me već nekoliko puta odbijali, uz obrazloženje da sam premlad. I još nešto želim za rođendan (iako rođendane nikad nisam slavio), želim bar neki mig Sudbine, da će se pojaviti neka žena koja će poželjeti podijeliti ostatak života sa mnom.

Prije Domovinskog rata sam bio mlad i mislio da za sve imam vremena. Cijeli rat sam proveo na fronti. Moji mještani su sahranili moje roditelje, mogao sam samo posjetiti njihove grobove. Imao sam sreću da nisam ranjavan, ali rat mi je svejedno uzeo sve. Ostavio me je na životu bez volje za život. Sa fronte sam se nakon rata vratio na posao "jer sam bio premlad", a valjda i "prenormalan" za mirovinu.

Mirovinu želim i užasavam je se. Živim na selu gdje se nije moguće ukloniti od, ljubopitljivih i zluradih susjeda. Rat mi je ukrao mladost i život. Težak sam i turoban, jer sam previše zla vidio. Koja žena će razumjeti moje noćne more? I kad samo pogledam neku, kao da vidim strah u njezinim očima. Strah i momentalno uzmicanje. Samo mrtvi heroji su Heroji. Kao da sam kriv, što sam ostao živ.

Nikome nisam zanimljiv, a težak sam svima, čak i samome sebi. U meni žižak života jedva tinja. No, nekako, potiho, u najdubljoj dubini duše se nadam da bi mi se Sudbina mogla barem za moj 50-ti rođendan osmjehnuti.

I ne želim se prestati nadati da će mi se i neka žena osmjehnuti iako pripadam generaciji otpisanih...

Sretan mi skori, 50-ti rođendan!