Ja sam vjernica, ali ona neuklopljena ili bi bolje bilo reći ona izopćena, zapravo onemogućena u svojoj vjeri zbog crkvenih pravila i dogmi.

Koliko je velik moj grijeh i je li neoprostiv, prosudite sami.

Dogocdilo mi se nešto što nisam planirala.

Zaljubila sam se u rastavljenog čovjeka, bio je već rastavljen kad sam ga upoznala, dakle, nikome nisam otela muža. Oboje smo se zaljubili na prvu i prirodno, završili u braku, ali tek onom građanskom. Naime, moj muž nije dobio raskid crkvenog braka koji je trajao samo tri mjeseca i jedva da se mogao nazvati brakom i nama nije bilo dopušteno crkveno vjenčanje iako smo oboje praktični vjernici ili bolje reći polupraktični jer imamo zabranu sakramenata. Poštenije bi bilo da su nas ekskomunicirali.

Danas imamo odraslu djecu, odgajali smo ih u vjerskom duhu.

Teško je odgajati dijete u duhu vjere koja je nemilosrdnija u prosudbama i odredbama od Boga samog. Mislim da Bog nije tako zamislio dijeljenje svoje milosti i nemilosti. To su izmislili ljudi. Često mislim na Krista u hramu kako opominje tadašnje svećenstvo. Tko će opomenuti ove današnje svećenike i biskupe?

Crkva ne ukida svoja pravila, dapače, umnožava ih.

Ponekad mi dođe da zavrištim: Ukinimo crkvu, ja se ionako Bogu moram obraćati sama.