Tuga me prožela,
biće moje opsjela
do srži,
kosti krute
strahom natopljene,
jer sâm hodim
Svijetom ovim,
nepoznatim.
I ne znam tko sam...
Gdje sam?
I kamo to idem?
Noć je mrkla,
hladna i pusta,
tek koja zvijezda
sjaj svoj dade,
bez Mjeseca nit' svjetla duše
tapkam
kroz mrak,
dok bol me guši
kojoj lijeka ne znam.
Nit' mira nit' znaka
za kojim žudim strasno,
nade slomljene
i srca napukla,
davno već
sasušena, bez soka
životnoga
što ljubav se zove.
Jer,
ne upoznah je
nikad!
Samo slutnju neku
nejasnu
o kojoj se priče predu,
bajke više
nestvarne,
čak i one  od Boga
navodno poslane
utjehu ne nude,
samo puste želje
obećanja,
nadanja,
bez vjere u sebe,
Oca ili Majku,
sa sjenkom smrti
nadvitom  nad posteljom
mojom, odrom slatkim,
kojem još vrijeme nije
da me primi
u san vječni
gdje mir možda nađem
i spokoj
željeni.

Hvala Safiris na prekrasnoj Gayatri mantri u izvedbi Deve Premal, koja je izvukla ovo iz mene nakon cjelodnevnog neprestanog slušanja te predivne melodije i mantre...

Sjetilo me i nekih ranijih boli koje sam ostavio na slikarskim platnima...

Unutrašnji demoni - Strah

2005., akril na papiru, 65 x 50 cm