Stara kruška

 

Pedeset joj je ljeta, možda i više…
i nikog nema da pamti joj dan
kad klica iz sjemena
k nebu se vila,
u šibu tanku izrasla,
pupom plemenitim nasađena
u tri grane se rascijepila,
nebo dosegla i cvijetom,
latica bijelih kao snijeg
kojima travnjak
proljećima prekrivala,
cvijetom mirisnim i mednim,
grane svoje nakitila,
nektarom pčele pojila,
u strujanju životnom novo sjeme
u čaški začela,
plodom slasnim ga ogrnula,
bojom sunca uresila
i djeci pokoljenja nebrojenih
sline mamila.

A pod njom što se sve zbilo…
eh, kad bi priče svoje
prenijeti mogla,
makar šaptom vjetru u prolazu,
sretne i tužne,
srcu drage koje osmijeh bi izmamile
i one kojih radije sjećala se ne bi,
a ipak su kraj stabla se njenog zbile.
Možda je mudrost to – da šuti,
sjećanja za se da drži,
a nas koji tu još smo
svakog travnja mirisom svojim
opija da srca nam gane,
i svakog rujna plodom da nas
obilnim gosti,
veselje kraj nje da pronađemo
i milinu životnog trenutka
tog kratkog, ali postojanog,
oslonac koji uvijek nas dočeka.

Tužan sam jer i njoj dani su već kratki…
cvijet još uvijek obiljem
bijelim i mirisnim je bogat,
al’ plodovi žuti kopne.
Osjećam umorila se najzad,
kraju svom se bliži, otežala
od priča silnih koje bi kazivat htjela,
a iz ljubavi šuti dok milinom nas dariva.

Promatram je, cvat taj raskošan…
posljednji možda!?

Nek’ pjesma ova bude joj spomen…
sjećanje koje minuti neće,
na krušku staru, cvijetom mirisnim
okićenu,
u srcu mom koje stati isto hoće,
ali riječi ove, na papiru
trajat će još dugo, i kad nas dvoje
više biti neće.

(Boris Pecigoš, 17.04.2009.)
www.boris-pecigos.com