Ne sjećam se otkud sam došao,

kao da i nisam

osim iz ništavila u postojanje,

a trenuci oni jasni

što poput bljeska se jave

pa odmah u izmaglici nestanu,

spoznaju samo blijedu nose,

preslabu

da bi strah minuo.

 

A um? Vjerom se tješit’ mogu

u pročitano,

u riječi proroka i učitelja,

gurua, istraživača i sretnika

s okom trećim otvorenim.

Mili mi se što čujem,

slike lijepe i

prizore života što nas čeka

s druge strane,

a koji već živjeli jesmo

u jednosti,

u pojmu tom sada mi nespoznatljivom.

 

Ali kad sâm to ne iskusih

jer pamćenja nemam…

Kako da siguran budem?

Osim po vjeri, koja ipak

samo vjera jest,

nit’ znanje’, nit’ spoznaja

iskustvom začinjena.

 

Dok dolinom ovom smrti i suza hodam,

psalam to pjeva,

zar veselit’ se ne bi trebali

času smrtnome kad pokuca?

Jer, čemu strah i sumnja

uz vjeru jaku?

Zašto bol, jecaj i plač?

Radost bi nas prožeti trebala

za svaku smrt koja dođe,

za duše te sretne

koje iz pakla ovog na put svjetlosti krenu?

 

Mudre su i svete riječi

glasnika i pisma njihovih,

no život stvarni drugu priču prede…

 

Ni ja

umrijeti ne želim (a budem),

pa molbu šaljem na Izvor

da posao svršim barem

zbog kojeg sam došao:

ljubav da za sebe izgradim

i s drugima je dijelim,

moć stvaranja u materiji

bez vezivanja da okusim,

roditeljima da oprostim, obitelji,

ljubavnicima,

pa kad se konačno osvrnem

da mognem reći

– dobar je ovo život bio.

Zadovoljan duh svoj da pustim

u svjetove o kojima sam slušao

i da uvjerim se sam

– je li tako, ili bolje.

 

www.boris-pecigos.com