Pustiti um

 

Opet!

Otvaram oči s tjeskobom u grudima

– pa zašto!?

A tako je lijepo jutro…

Sunce dotiče zrakama svojim

bića ta što zemljom mile,

struja života titra u simfoniji

sklada i ljepote

dok se ja u špilji krijem,

kojom jeka glasova

uma mog neumornog

buku disonantnu stvara,

nesnosnu…

 

Idem van!

U hladovinu sjedam pod drvetom

gdje vjetar ugodni pirka,

a um ne prestaje,

svoju priču i dalje vrti…

 

Oči mi odmara zelenilo krošnji,

mirisi me prirode opijaju,

dodirujem prstima meku travu

dok jagoda se topi pod nepcem

uz pjesmu ptica mladuncima svojim.

 

A um?

Um ne staje s kakofonijom svojom,

bruji, zuji, klopoće i zvekeće…

Kad bi bar malo stao!

Kad bih bar mogao utonuti

u trenutak ovaj vječan,

stopiti se s njime

i spokoj blaženstva osjetiti,

nestati u beskraju

ljepote,

reći samo: jesam.

 

Ali um pustiti!??

 

(I dok pišem stihove ove,

tijelo se moje opušta,

a mir, bar na tren,

nad umom prevlast slavi…)

 

www.boris-pecigos.com