Rascjep

 

Bio je samo netko u prolazu,

mladić iz razreda

ni po čemu osobit,

osim visok i pouzdanja pun,

barem se tako činilo.

 

Ugledao sam u snu njegov lik

u učionici kao nekad,

osamnaest ljeta stariji,

a opet isti.

 

Sjedio sam u miru svom

sve dok nije, na odlasku

dotakao ruku moju

na koljenu položenu,

stisnuo mi šaku i

osmjehom me darivao.

 

Tad izgubio sam sebe.

 

Praznina kod želuca,

grč,

čežnja neostvariva

koja odavna me mori.

I sad mi se u snu otkri

da još tu je,

ta neka čudna glad

koju nemir prati.

 

Ne vidim jasno i kriterija nemam

kad gesta bezazlena

kaos toliki mi stvara

i težnju budi nedokučivu.

 

I pitam se jutrom

kad otjerao sam sna sjene:

Što zbilo se to!?

Ljubav to nije bila,

a nit tijela želja slatka,

samo žudnja tjeskobna.

 

Za čim!??

 

Izgubio sam sebe u trenu,

smisao više vidio nisam

života svog

osim da budem on,

stranac u prolazu.

 

I sjećanja mi navru

koliko je neznanaca

kralo mi to nešto iz utrobe.

Ne! Sam im to davah

da nit' znao nisam.

I još uvijek, san mi zbori,

gubim sebe na one u prolazu.

 

Kao duh sam koji tijelo traži

da domaćinom mu bude,

muško, snažno, sebe svjesno.

Lutam zemljom sve ovo vrijeme

tražeći lik u zamjenu za sebe,

i još ljubavlju to zovem.

 

Kako samo izgubljen jesam!

 

Ne vidim tijelo svoje,

svjestan ga nisam,

odbačeno je…

Bol me njegova sili

da osjetim ga bar malo

i pažnju mu pružim.

Stopiti s njim se ne mogu,

već rupe u trbuhu stvaram

dok nemoguće tražim.

 

San mi znak šalje

da rascjep još tu je,

iscijeliti ga trebam,

no, kako? Ne znam.

 

www.boris-pecigos.com