Ne bi vjerovali koliko često u u svojoj praksi čujem to pitanje. Naravno, s tim pitanjem je sve u redu, ali samo do trenutka dok pitač/ica ne identificiraju sreću s bogatstvom i bogaćenjem. Vjerujte mi, za mojim radnim stolom je sjedilo jako puno osoba koje su imale jako duboke džepove, ali i bili duboko nesretni. Ponekad mi se učini da što više imaju to su nesretniji.

Maldi čovjek za mojim stolom nema više od 25 godina, ali zato ima ogromne ambicije i popriličan višak kilograma, što mi odmah govori o raskoraku između očekivanja i mogućnosti, a ni s trudom nešto ne štima.

Prvo pitanje je posao. Radi dva posla, ali nije zadovoljan..., s tim da je jedan posao njegov vlastiti biznis, a drugi uskače prijatelju. Karte pokazuju da je njegov vlastiti posao čisto solidno postavljen i da zasada nema gubitaka, ali njemu to nije dovoljno. No, brzo otkrivam da nije u pitanju sam posao, nego njegova nedosljednost, on leprša s ideje na ideju, k'o nemirna ptica s grane na granu. On traži posao u kojem bi moga brzo zgrnuti veliku lovu.

Kažem mu da brzo bogaćenje nije ekonomski moguće bez velikog rada, a kod njega linija rada ide u cik-cak putanji, jedino da dobije na lutriji. To ga potakne na pitanja iz sfere klađenja.

Kažem mu da se igre na sreću ne bi tako zvale, da su tako predvidive.

Pitam ga kako se zabavlja, što je s njegovim ljubavima? On kaže da nema vremena za to. Ja mu onako usput kažem, da samo emocionalno zadovoljan čovjek može ostvarati i svoje ambicije, no, on mijenja temu.

Njegovi nisu bogati, ali ima bogatog strica i zanima ga hoće li mu taj stric pomoći i hoće li mu nešto ostaviti. Pitanje mi se ne sviđa, premla je da svoju budućnost gradi na nečijem tuđem znoju i stečevini, ali ipak otvaram karte na to pitanje.

Objašnjavam mu da mu je stric još u naponu snage i da mu još nije ni na pameti dioba imovine. On se ljuti, misli da stric ima previše, a on premalo i da bi bilo u redu da mu nešto da. Kažem mu da stric u njegovim godinama od nikoga ništa nije očekivao, nego je pljunuo u vlastite šake, zapeo iz sve snage i do dana današnjeg nije stao i da mu stric može samo biti dobar primjer kako se stječe.

Ne sviđa mu se odgovor, ljuti se, čak misli da ima neko sveto pravo na stričevu "pomoć i davanje".

Njegovo zadnje pitanje je zapravo i jedino pitanje oko kojeg smo gubili vrijeme: "Pa dobro, hoću li se ja ikada obogatiti".

Moj odgovr je bio vrlo konkretan: "Ako smanjite očekivanja od drugih ljudi, a povećate vlastiti trud i očekivanja od samoga sebe, to je sasvim realno moguće, no prije morate postaviti neke jasne ciljeve i limite. Vama je i sada financijski bolje nego većini mladih ljudi oko nas, karte to nedvosmisleno pokazuju, ali vama to nije dovoljno. Dakle, prvo sebi definirajte riječ "bogatstvo", koliko čega trebate, da bi se smatrali bogatim?"

Bio je razočaran odgovorom, jer je želio čuti bajkovitu tvrdnju da će mu bogatstvo pasti u ruke samo tako, bez nekog većeg truda...

Slijedi: Kad napravim to...i to...i to...onda ću...