Teško je ezoteričaru tražiti nestale osobe, ali nije nemoguće. Za potragu je uvijek potrebna slika ili neki osobni predmet nestale osobe, koji još u sebi čuva energije osobe koju tražim.

Potraga za nestalom osobom je za svakog ezoteričara iscrpljujuća.

Oni su došli po preporuci, a preporuke nikada ne odbijam. Nije njihov sin jedina osoba koju sam tražila, ali je situacija oko tog nestanka baš bila posebna. Svaka takva situacija je specifična na svoj način, no u tom slučaju su roditelji na mene ostavili jedan vrlo podijeljen dojam. Činilo se da više pričaju o sebi, nego o svom nestalom djetetu.

Sinovljevu sliku su mi dali odmah. Slika je prvi korak detekcije i preko slike utvrđujem da li je osoba koju tražim živa. Moj visak nedvojbeno pokazuje da je mladi muškarac sa slike živ, a njegova majka me uvjerava da policija u četiri godine nije odmakla od nule u svojoj potrazi.

Predlažem otvaranje tarota da utvrdim šire okolnosti oko osobe koju trebam tražiti. Roditeljsko razočarenje sinom mi se odmah zabode u vidno polje, a majka razveže priču: Oni su vrlo imućni, svi mještani su im zavidni; i ona i muž imaju fakultete, a njihov sin je mogao završiti tri fakulteta, ali on je jedva završio zanat.

U trećem redu karata koje otvaram iskrsava ogroman upitnik. Otvoreno im kažem da ovo nije prvi bijeg njihovog sina od kuće. Žena pogleda šokirano i kaže da je to istina, da je prije šest godina isto bio nestao, ali da su oni bili kod nekog Hodže, koji je nešto naapravio i sin se vratio točno na datum koji je Hodža naznačio. Tad se zaposlio u svojoj struci, kupio auto i činilo se sve u redu. Tražim da mi opišu zadnji dan dok je bio kod kuće, majka kaže da se ujutro odvezao na posao, da su ga ljudi vidjeli na poslu i kad je krenuo s posla i dalje mu se gubi svaki trag.

Karte pkazuju da se taj mladi čovjek svjesno i planirano maknuo i da ne želi biti nađen, niti se želi vratiti. Viskom pretražujem zemljopis, kažem im da je u Europi, da je dugo lutao iz zemlje u zemlju, da je sada najvjerojatnije u Francuskoj i da želi da ga svi ostave na miru.

Ne pitam ih zašto ponovo nisu u tih četiri godine otišli onom Hodži, nego ih pitam koji dio onoga što im je Hodža sigurno rekao nisu ispoštivali? Pitam ih zašto su vlastito dijete kinjili zbog običnosti i niske naobrazbe (po njihovim kriterijima)? Zašto ga nisu mogli voljeti takvog kakav jest, zašto su mu neprestano nabijali komplekse?

Naljutila ih je moja tvrdnja da ga je to i prvi i drugi puta otjeralo od kuće. Uz pozdrav, na odlasku sam im rekla neka budu sretni da im je sin živ i zdrav, jer je to prvi preduvjet daa izgradi osobnu sreću, makar to bilo i daleko od njih.

Slijedi: Je li smrt našeg djeteta bila nesreća ili...?