Ova priča je stara dvadesetak godina...

Žena je dogovorila savjetovanje prije tjedan dana, pa ipak je u rečeni dan stajala na sred moje radne sobe s izjavom: "Znate, ja nemam novaca, nisam stigla do bankomata"...U sebi mislim kraj koliko je bankomata prošla do mene i da zakašnjenje od deset minuta potrošenih na bankomatu ne bi ništa značilo, ali glasno kažem: "Dobro, sad kad ste tu odradit ćemo savjetovanje, a sve ostalo prepuštam vašoj savjesti".

Dobro je i skladno obučena, dakle, nikako ne spada u sloj "jadnica" koje zbilja nemaju novaca. Ako je provjera, neka bude "provjera".

Začudo, imala je more pitanja i bez ustezanja ih je postavljala. Vrlo je komunikativna i ne libi se raspravljati o svemu izrečenom, ako joj je imalo nejasno. Meni je jasno da ima debelo iskustvo u savjetovanjima ovakve vrste.

Pita o svemu, o privatnom životu, poslu, prijateljstvima. Ne pokazuje ni zadovoljstvo ni nezadovoljstvo, samo traži pojašnjenja i preciziranja.

Nakon sat vremena joj lijepo kažem da smo za jedno savjetovanje pretresle dosta toga i da se nadam da će iskoristiti dobivene odgovore da promijeni ono što može promijeniti. Ona se digne, još jedanput se ispriča što je došla bez novaca i ode...

Drugi dan me u poštanskom sandučiću pričekala koverta s novcem, s još jednom, pismenom isprikom+malen dodatak, valjda zato što je dobila povjerenje s kojim možda i nije računala.

Slijedi: Moja mama treba pomoć...!